Jeste li ikada razmišljali o poslovima koji su nekoć bili dio svačije svakodnevice, a danas se radi o profesijama koje nestaju? Riječ je o zanimanjima koja su nekoć bila nužna i široko rasprostranjena, a danas djeluju zastarjelo, besmisleno ili su u potpunosti nestala. Njihov nestanak povezan je s promjenama u tehnologiji, ali i s promjenama u načinu na koji društvo organizira rad, vrijeme i učinkovitost. Tekst je to koji je izvorno objavila autorica Odette Marsden u Sélavy, francuskom magazinu koji se bavi znatiželjnim, apsurdnim i neočekivanim presjecima umjetnosti, kulture, sporta i politike, objavljuje after5.
Profesije koje nestaju
Nestanci o kojima piše Marsden rijetko su nagli. Ne postoji jasan trenutak u kojem neka profesija prestaje postojati. Nema službenog kraja, oproštaja ni objave da posao više nije potreban. Jednog dana još uvijek je dio svakodnevice, a već sljedećeg sveden je na priču koju prepričavamo mlađima, često s blagim čuđenjem. Ne zato što je taj posao bio loše obavljan, nego zato što se svijet oko njega promijenio.
Autorica je stoga u tekstu izdvojila profesije koje nestaju. Njihov nestanak je posljedica promjena u načinu na koji društvo vrednuje ljudsku prisutnost, kontakt i ulogu čovjeka u sustavima koji su danas sve češće automatizirani.
Operateri dizala
Operater dizala jedan je od najjasnijih primjera profesije koja je nestala bez velike pozornosti. Danas se sam pojam doživljava kao zastario, no nekoć je vožnja dizalom podrazumijevala prisutnost osobe koja je upravljala mehanizmom, dočekivala putnike i pitala ih na koji kat idu. Katovi se nisu birali pritiskom gumba, već su se izgovarali. Dizalo je tada funkcioniralo kao kratki društveni prostor, a sama vožnja bila je kratka, ali simpatična ljudska interakcija.
Danas su međutim, dizala u potpunosti automatizirana. Ulazak, odabir kata i izlazak odvijaju se brzo i bez ikakvog kontakta, ustvari o njima se uopće ne razmišlja. Nestanak operatera nije samo rezultat tehnološkog napretka, već pokazuje širi pomak prema uklanjanju svega što usporava kretanje ili zahtijeva makar minimalnu društvenu razmjenu.
“S nestankom profesije operatera dizala nestala je i ideja da kratki, neformalni kontakt s drugom osobom može biti sastavni dio svakodnevnog kretanja.“
Telefonski operateri
Sličan proces dogodio se i s telefonskim operaterima. Prije automatizacije telekomunikacijskih sustava, gotovo svaki telefonski poziv prolazio je kroz osobu koja je fizički povezivala linije. U velikim prostorima radile su žene čiji je posao zahtijevao brzinu, preciznost i potpunu diskreciju.
“Njihova prepoznatljiva rečenica – „Broj, molim“ – danas zvuči zastarjelo i gotovo kazališno.“
Telefonske operaterke posredovale su u svim vrstama komunikacije: privatnim razgovorima, hitnim pozivima, poslovnim dogovorima i razmjeni informacija. Djelovale su u vremenu kad privatnost nije bila zajamčena tehnologijom, već se temeljila na povjerenju u osobu s druge strane veze. Danas se vjeruje da su razgovori sigurniji jer ih ne obrađuju ljudi, već sustavi. No nadzor nije nestao, već je postao automatiziran i nevidljiv. S nestankom telefonskih operatera nestala je i ideja da komunikacija uključuje ljudsku odgovornost, a ne samo tehničku funkcionalnost, navodi autorica.
Kino-projekcionisti
Kino-projekcionisti još su jedan primjer profesije čiji je nestanak prošao gotovo neprimijećeno. Veći dio dvadesetog stoljeća svaka filmska projekcija ovisila je o osobi u projekcijskoj kabini. Projekcionist je pripremao film, kontrolirao fokus i kvalitetu slike te reagirao na tehničke poteškoće tijekom prikazivanja. Projekcija nije bila potpuno automatiziran proces, već posao koji je zahtijevao znanje, iskustvo i stalnu pažnju.
S prelaskom na digitalnu tehnologiju ta je profesija nestala gotovo preko noći. Filmovi se danas prikazuju automatski, bez potrebe za stalnim ljudskim nadzorom. Slike dolaze na platno bez posredovanja osobe koja razumije tehničke i materijalne uvjete njihova nastanka. Nestanak kino-projekcionista dio je šire promjene prema sustavima koji su osmišljeni da funkcioniraju samostalno, uz minimalno ili nikakvo sudjelovanje čovjeka.
Svjetioničari
Čuvar svjetionika jedan je od najprepoznatljivijih primjera profesije koja je nestala s razvojem tehnologije. Stoljećima je ta uloga zahtijevala stalnu ljudsku prisutnost na izoliranim lokacijama, uz brigu o svjetlu koje je brodovima služilo kao upozorenje i orijentir. Riječ je o poslu koji se nije mjerio brzinom ili učinkovitošću, već pouzdanošću i odgovornošću.
Automatizacija svjetionika nastupila je zato što je ljudski rad postao financijski i logistički zahtjevan. S nestankom svjetioničara promijenio se i odnos prema sigurnosti na moru. Umjesto fizičke prisutnosti čovjeka, odgovornost je prebačena na automatizirane sustave, kojima se danas povjerava nadzor i upozoravanje na opasnosti.
Profesije u nestanku
Neke su profesije nestajale sporije i manje uočljivo. Bankarski službenik, primjerice, nekoć je imao važnu ulogu u financijskom životu pojedinca. Bio je izravna poveznica između klijenta i financijskog sustava, osoba koja je objašnjavala postupke, potvrđivala transakcije i gradila povjerenje. Danas se većina financijskih aktivnosti odvija putem digitalnih sučelja. Čak i ondje gdje bankarski službenici još postoje, njihova je uloga u velikoj mjeri svedena na tehničku podršku. Marsden jednako tako ističe da u svim ovim primjerima nije nestao sam posao, već ljudska prisutnost koja ga je pratila. Društvo je postupno odlučilo da taj sloj više nije nužan.
“Sve što se može ubrzati, pojednostaviti ili automatizirati, to se i čini. Ljudska uključenost sve se češće percipira kao nepotreban dodatak, a ne kao vrijednost.“
Prema autorici, taj “višak” ljudske prisutnosti imao je jasnu funkciju. Davao je strukturu svakodnevici, stvarao ritam i osjećaj da netko prati proces, sluša ili preuzima odgovornost. Njegovim povlačenjem nestala je i određena koreografija svakodnevnog života. Putovanja, komunikacija, plaćanja i kretanja danas se u velikoj mjeri odvijaju bez ikakvog ljudskog posredovanja.
Marsden upozorava da se napredak često promatra isključivo kroz dobitak: manje koraka, manje čekanja i veću autonomiju. No pritom se ne gubi samo neučinkovitost, već i kontakt. Nestaju sitne, svakodnevne interakcije koje su nekada stvarale osjećaj prisutnosti, kontinuiteta i međusobne povezanosti.
Za autoricu, ovo nije teorijsko pitanje. Tijekom života radila je niz poslova u kojima je ljudska prisutnost bila ključna, iako rijetko vidljiva ili prepoznata. Riječ je o ulogama koje su održavale sustave u pokretu, ali nisu nosile autoritet ni status. Ta su iskustva, ističe Marsden, oblikovala njezino razumijevanje svakodnevice kao niza procesa koji ovise o pažnji i odgovornosti pojedinaca.
U tom kontekstu, zaključuje autorica, i pisanje se danas nalazi na rubu sličnog nestajanja. Nekada stabilna i jasno definirana profesija sve se češće promatra kao nešto zamjenjivo ili marginalno. Promjena nije nagla ni spektakularna, ali je trajna. Kao i kod mnogih profesija prije nje, nestanak se ne događa uz jasan kraj, već postupno – dok posao još postoji, ali mu se smisao polako gubi.