Zamislimo na trenutak Ivana i Mariju, zaposlenike iste tvrtke u jednom većem gradu u Hrvatskoj. Oboje imaju slično obrazovanje, podjednaku količinu (i razinu) iskustva te gotov istovjetno znanje i vještine. Oboje rade isti posao, a ipak... Ivan zarađuje osjetno više od Marije. Nema objektivnog razloga za tu razliku, a ona je tu. Stvarna je, opipljiva i značajna.
Takvi scenariji danas još uvijek postoje, ali postaju sve rjeđi.
Već sljedeće godine, u lipnju 2026. godine, Hrvatska će implementirati EU direktivu o transparentnosti plaća. Direktiva nalaže da poslodavci moraju jasno komunicirati plaće, omogućiti jednak pristup informacijama o primanjima i olakšati provjeru eventualnih razlika između spolova. Cilj je smanjiti tzv. pay gap, odnosno razliku u plaćama između muškaraca i žena.
Naravno, razlike u plaćama i dalje mogu postojati iz objektivnih razloga: razina obrazovanja i kvalifikacija, složenost posla, odgovornosti, iskustvo, trajanje radnog staža, ali i performanse zaposlenika. Direktiva ne traži da svi zarađuju isto, već da razlike budu pravedne, opravdane i transparentne.
Razlike se mijenja tijekom karijere
Kako bismo istražili kakvo je trenutno stanje u Hrvatskoj, provjerili smo podatke servisa MojaPlaća. Gledajući ukupno, žene u prosjeku zarađuju 13 % manje od muškaraca. Dok se muške plaće kreću bliže 1600 eura, ženske su prosječno ispod 1400 eura. Ta brojka je gruba, ali dobro pokazuje trend. Mnogo važnije od samog prosjeka je usporedba ljudi na istim poslovima. Tada razlika postaje manja, ali i dalje prisutna,pa tako žene zarađuju oko 7 % manje nego muškarci na istim pozicijama.
Razlika se mijenja tijekom karijere. Na početku, s manje od godinu dana iskustva, jaz iznosi oko 8 %, ali nakon pet godina iskustva skače na 15 %, što pokazuje koliko majčinstvo i pauze u karijeri mogu usporiti rast plaće.
I nije svejedno gdje radiš. U javnoj upravi, gdje su plaće definirane koeficijentima, rodni jaz je najmanji. U privatnim tvrtkama, domaćima i stranim, on se penje na 14 %. Zanimljivo, veličina tvrtke tu ne igra ulogu te male i velike podjednako pokazuju razlike.
Velike razlike zato nalazimo po sektorima. U djelatnostima koje tradicionalno zapošljavaju više žena, poput prodaje, administracije, turizma i drugih usluga, plaće žena su u prosjeku 14–15 % niže nego muških kolega. Najmanji jaz je u sportu i umjetnosti (-5 %), građevini (-9 %) te zdravstvu i obrazovanju (-10 %).
Na pojedinačnim radnim mjestima razlike znaju biti dramatične. Primjerice, muškarci kao carinski deklaranti imaju čak 41 % višu plaću od žena, a slične razlike nalazimo i kod voditelja objekta (+39 %), voditelja hotela (+39 %), šefova kuhinje (+38 %) i direktora proizvodnje (+36 %). S druge strane, postoje i zanimanja u kojima su žene bolje plaćene od muškaraca. Knjigovotkinje zarađuju u prosjeku 47 % više od muških kolega, a medicinske sestre čak 44 %.
Takve razlike nisu rezultat samo jednog čimbenika. Diskriminacija postoji, ali uz nju su tu i strukturne razlike, žene češće biraju slabije plaćene sektore poput trgovine, turizma i usluga. Rodiljni dopust i obiteljske obveze usporavaju napredovanje i rast plaće. Rodni stereotipi i društvena očekivanja i dalje udaljavaju žene od bolje plaćenih karijera u STEM-u i menadžmentu. Nedostatak transparentnosti plaća otežava pregovore i povišice, a istraživanja pokazuju da žene rjeđe i manje asertivno traže veće plaće, što dugoročno produbljuje jaz.