Svi znamo da uspjeh zahtijeva određene kompromise, ali rijetko zastanemo i razmislimo koliko ti kompromisi zapravo mogu biti teški, objavljuje cnbcmakeit.
Često vjerujemo da je za uspjeh dovoljno raditi više, truditi se jače i ne odustajati. No možda ono što doista razlikuje najuspješnije ljude nije samo količina uloženog rada, nego spremnost na donošenje teških odluka koje donose korist dugoročno, a ne odmah.
Ponekad je čak teže nositi se s nelagodom koju izazivaju emocionalno zahtjevne odluke nego obaviti sam posao. Ipak, upravo spremnost da se suočimo s neugodnim pitanjima – i sa samima sobom – može nas dovesti do trajnog uspjeha.
U nastavku donosimo tri stvari koje su često neugodne, ali koje najuspješniji profesionalci prihvaćaju kao dio svog razvoja.
1. Jesmo li spremni reći „ne“ čak i dobrim prilikama?
Većina ljudi misli da uspjeh znači prihvaćanje što većeg broja prilika. Međutim, najuspješniji profesionalci svjesni su da u svom rasporedu moraju ostaviti mjesta za zaista iznimne prilike. A to često znači odbijanje nekih sasvim dobrih.
Autor teksta navodi primjer poziva na tjedan dana besplatnog odmora u Toskani. Iako je prilika zvučala idealno, putovanje se trebalo dogoditi samo nekoliko tjedana prije izlaska knjige njegove supruge. Odbijanje nije bilo lako, ali prihvaćanje bi vjerojatno značilo odmor bez pravog odmora i promociju knjige koja ne bi dobila potrebnu pažnju.
Zato se vrijedi zapitati:
- Koliko nas ova prilika doista veseli na ljestvici od 1 do 10?
- Koliko će nam pomoći u profesionalnom razvoju?
- Čega ćemo se morati odreći ako kažemo „da“?
Mnogi od nas zatrpavaju raspored obvezama koje bismo ocijenili sa šest ili sedam od deset, a upravo nas one često sprječavaju da prepoznamo one najbolje prilike.
2. Koliko smo uporni kada se čini da nikoga nije briga?
Podrška drugih ljudi pomaže nam ostati motivirani. No puno je teže ostati dosljedan kada započinjemo nešto novo, učimo novu vještinu ili gradimo projekt koji zasad nikome nije zanimljiv.
Ako propustimo jedan dan, tjedan ili čak mjesec, lako se počnemo pitati:
„Bi li itko uopće primijetio?“
Ipak, upravo ponavljanje i dosljednost vode prema napretku, bez obzira želimo li postati bolji pisac, govornik ili stručnjak u nekom drugom području.
Dobar primjer je novinarka i autorica Kara Cutruzzula, koja je godinama svakodnevno slala newsletter malom broju prijatelja. U trenutku intervjua napisala je više od 800 izdanja.
Publika je postupno rasla, a njezin rad na kraju je privukao urednika koji joj je ponudio ugovor za knjigu.
Raditi godinama bez velikog priznanja može biti frustrirajuće i usamljeno, ali upravo takav rad često stvara temelje za velike prilike koje dolaze kasnije.
3. Imamo li hrabrosti priznati da su se naši ciljevi promijenili?
Možda je najteže priznati da smo se promijenili mi sami.
Mnogi od nas godinama grade određenu sliku o sebi. Zato promjena karijernog smjera ponekad može djelovati kao izdaja vlastitog identiteta i svega što smo do tada gradili.
No još je teže nastaviti ulagati vrijeme i energiju u cilj koji više ne želimo ostvariti.
Jedna od sugovornica iz teksta deset je godina radila u korporativnim financijama. Iako je osjećala da nešto nije u redu, trebale su joj četiri godine da napusti posao i započne novu karijeru kao konzultantica i coach.
Najveći problem nije bio nedostatak prilika, nego strah od odustajanja od identiteta uspješne direktorice.
Zato je važno prepoznati male znakove promjene:
- sve teže ustajemo za posao koji smo nekada voljeli
- privlače nas nova područja interesa
- osjećamo da nas opis koji drugi koriste za nas više ne predstavlja
Možda se zato vrijedi češće zapitati tko smo danas i što zaista želimo.
Jer, „Ponekad nas upravo priče koje sami sebi pričamo o vlastitom profesionalnom životu najviše sputavaju.“