Kalendar zjapi šaren poput mozaika, ali slobodnog prostora gotovo da i nema. Jedan sastanak guta drugi, a između njih ostaju tek mrvice vremena u kojima pokušavamo obaviti stvarni posao. Mnogi od tih sastanaka nemaju jasan cilj ili dnevni red i često završavaju zaključkom koji je bez problema mogao stati u dvije-tri rečenice poslanih e-mailom. Ipak, ondje smo. Uključeni. Prisutni. I umorni.
Zato onaj trenutak kad stigne obavijest da se taj sastanak otkazuje djeluje gotovo euforično. Kao da nam je netko vratio komadić dana koji smo već unaprijed otpisali. Olakšanje je stvarno, gotovo fizičko.
I nije stvar u lijenosti ni u izbjegavanju obveza. Taj osjećaj ima svoje uporište u načinu na koji naš mozak doživljava obveze, pritisak i prijetnje. Znanost, naime, ima vrlo jasno objašnjenje zašto nas otkazivanje nepotrebnog sastanka može razveseliti više nego što bismo ikada priznali, kaže dr. Wilsa Charles Malveaux, psihijatrica iz Los Angelesa.
Mozak koji slavi kraj prijetnje
„Tijelo zapravo reagira na popuštanje stresa“, objašnjava Charles Malveaux, prenosi Fast company.
U svakodnevnom balansiranju između posla, obitelji, društvenih obveza i svega ostalog, mnogi od nas stalno su na rubu preopterećenja. Na poslu se posebno često stvara osjećaj da nemamo izbora, primjerice kad je riječ o sastancima. „Kad se sastanak otkaže, nestaje odgovornost da moraš (ili želiš) reći ne“, a to automatski donosi olakšanje, tvrdi Charles Malveaux.
Naš je mozak programiran da neprestano osluškuje prijetnje, prvenstveno putem amigdale, dijela mozga zaduženog za strah. Kad se ona aktivira, pokreće se reakcija „bori se ili bježi“, a tijelo luči kortizol, hormon stresa koji često ostaje prisutan i nakon što je prijetnja prošla, kako bismo je sljedeći put lakše prepoznali.
Zato čak i bezazleni, rutinski tjedni sastanci mogu aktivirati povišen osjećaj prijetnje – zbog brige hoćemo li stići na vrijeme, kako ćemo se predstaviti, hoćemo li „odigrati“ svoju ulogu kako treba. Kad toga odjednom nema, dolazi do osjećaja rasterećenja.
Naravno, neće isti sastanci kod svih izazvati istu reakciju. Sve ovisi o osobi.
Poziv na malo samopromatranja
Osim što dobijemo neočekivano slobodno vrijeme za nadoknadu posla ili raniji odlazak s posla, otkazani sastanci mogu nam reći nešto i o nama samima.
„Nisu to svi sastanci“, kaže Charles Malveaux. „Obično su to samo neki.“
Ako obratimo pažnju na to što nam u radnom danu stvara stres, a što ne, možemo doći do korisnih uvida.
Možda nas određeni sastanci stavljaju pod pritisak da se dokazujemo. Možda nas iscrpljuje prisutnost nekog kolege. Takvo samopropitivanje može nam pomoći da se svjesnije krećemo kroz radni dan.
Kad shvatimo koji nas tipovi sastanaka emocionalno „podižu“ na nezdravu razinu, lakše im možemo pristupiti s drugačijim stavom. A u zdravijim radnim okruženjima, te se spoznaje mogu podijeliti i s poslodavcima – što dugoročno može promijeniti kulturu cijele organizacije.
Odgovornost je obostrana. Poslodavci moraju biti otvoreni prema ideji da, primjerice, masovni sastanci nisu nužno najbolja opcija za svakoga.
Stara boljka modernog rada
Sastanci su već dugo jedna od najspornijih stavki poslovnog života.
Istraživanja pokazuju da mnogi doista troše vrijeme i smanjuju produktivnost. U razdoblju nakon pandemije, kad se način rada ozbiljno preispituje, i sastanci su sve češće tema rasprava. Ponekad bi sastanak stvarno mogao biti samo mail, a ako njegovo uklanjanje iz kalendara smanjuje stres, zašto to ne učiniti?
Stvaranje radne kulture koja razlikuje nužne od nepotrebnih sastanaka, kaže Charles Malveaux, problem je koji se mora rješavati „odozgo“. Pojedini zaposlenici često imaju vrlo ograničenu moć da nešto promijene.
Poslodavci i menadžment trebali bi se zapitati što je doista potrebno za dobar rad i rezultate organizacije, a što je zapravo puka kontrola – jer se sastanci često koriste upravo u tu svrhu.
Novi okvir razmišljanja
Naravno, realnost je takva da će većina nas i dalje sjediti na sastancima koje bismo najradije preskočili. Ključ za nošenje s tim stresom, kaže Charles Malveaux, leži u upravljanju energijom.
To je vrlo individualan proces i uključuje praćenje onoga što nas iscrpljuje, a što nam vraća energiju te svjesno planiranje vremena za ovo drugo. Ako svaki put osjetiš golemo olakšanje kad se sastanak otkaže, možda je vrijeme da se zapitaš dobiva li tvoja energija dovoljno „punjenja“ izvan posla.
„Sat vremena nečega što ne volimo doživljavamo potpuno drukčije od sata nečega što nas ispunjava“, kaže ona. Zato je važno prepoznati što nam čini dobro i namjerno za to stvoriti prostor. Pauze, pa makar to bilo pet minuta tišine u autu ili kratka šetnja obližnjim parkom, mogu puno učiniti u borbi protiv sagorijevanja.
Izvor: fast company