U većini slučajeva napredovanje u karijeri se podrazumijeva kao logičan i poželjan cilj. Naš 'životni vijek' radnika u pravilu započinjemo na dnu hijerarhijske ljestvice, često s malo iskustva, učimo posao te stječemo nova znanja i vještine. S vremenom preuzimamo više odgovornosti, raste nam plaća, a mijenja se i naša pozicija u organizaciji. U teoriji, taj put izgleda jasan: kontinuirano se pomičemo prema gore, penjući se hijerarhijskom ljestvicom.
No što kada se dogodi suprotno? Što kada promaknuće ne doživljavamo kao nagradu, već kao teret? Kada smo zadovoljni u ulozi u kojoj se nalazimo ili kada nova pozicija nosi odgovornosti i očekivanja koja jednostavno ne želimo preuzeti, čak ni onda kada dolaze u paketu s većom plaćom i prestižnijom titulom?
Upravo se tom, često prešućenom, stranom napredovanja bavi Benjamin Laker, sveučilišni profesor i suradnik Forbesa koji se specijalizirao za teme vodstva i organizacijskog ponašanja. Laker ističe kako „jedan od najčešćih razloga zbog kojih se promaknuće doživljava kao kazna“ jest to što ljude udaljava od posla koji ih je nekoć ispunjavao. Izvrstan inženjer postaje menadžer koji većinu vremena provodi na proračunima i ocjenjivanju učinka.
Vješt kreativac prelazi u direktorsku ulogu u kojoj upravlja odnosima s klijentima umjesto da stvara ideje. Takvi potezi često imaju smisla za tvrtku. Vodstvo vjeruje da bi najbolji izvođač trebao biti podignut na razinu upravljanja. No pojedinac može imati osjećaj da mu je oduzet upravo onaj posao koji ga je učinio uspješnim. Nagrađen je odgovornošću, ali lišen smisla, piše Forbes Hrvatska.
Ta nepodudarnost stvara unutarnju napetost. Na papiru, nova uloga je priča o uspjehu. U praksi, ona se doživljava kao gubitak. To objašnjava zašto se neki od najtalentiranijih profesionalaca tiho povlače i gube angažman ubrzo nakon promaknuća. Oznaka statusa dolazi nauštrb svakodnevnog osjećaja ispunjenosti.
Skriveni tereti veće moći
Još jedan razlog zbog kojeg promaknuće može imati suprotan učinak jest težina autoriteta. Titule nose očekivanja, a očekivanja stvaraju pritisak. Zaposlenici koji su se nekada mogli usredotočiti na vlastiti rad sada postaju odgovorni za učinak drugih. Uspjeh više ne mjere vlastitim rezultatom, već rezultatima cijelog tima.
Za neke je ta promjena poticajna. Za druge je nepravedan teret. Možda nisu osposobljeni za vođenje. Možda to uopće ne žele. Ipak, uloga od njih zahtijeva da savjetuju, rješavaju sukobe i predstavljaju tvrtku na načine koji daleko nadilaze njihovu zonu ugode.
Taj pritisak može stvoriti i osjećaj izolacije. Kolege koji su nekada bili ravnopravni postaju podređeni. Razgovori se mijenjaju. Povjerenje je teže održati. Uostalom, teško je u potpunosti se opustiti s nadređenim koji je nekada bio tvoj suigrač. Kao rezultat toga, promaknuća se mogu doživjeti kao zidovi, a ne kao vrata. Umjesto slobode, zaposlenici osjećaju ograničenje. Umjesto ponosa, javlja se tjeskoba oko toga mogu li ispuniti nova očekivanja.
Kad nagrade ne odgovaraju stvarnosti
Promaknuća su često povezana s plaćom, ali ni financijske nagrade ne brišu emocionalne i psihološke troškove. Skromno povećanje plaće često ne djeluje kao dovoljna kompenzacija za sate dodatne odgovornosti. Čak i veća povećanja brzo gube sjaj ako dolaze uz pogoršanje ravnoteže između poslovnog i privatnog života.
Tu je i pitanje priznanja. Mnogi zaposlenici otkriju da viša titula ne jamči veće poštovanje. Neki kolege opiru se prihvaćanju smjernica od osobe koju su prije smatrali ravnopravnom. Drugi dovode u pitanje zasluženost promaknuća. Ono što je trebalo podići status zapravo može oslabiti odnose.
Zatim dolazi strah od zarobljenosti. Odbijanje promaknuća može se doživjeti kao sabotaža vlastite karijere. Prihvaćanje promaknuća i potom borba s novom ulogom može se osjećati kao javni neuspjeh. U oba slučaja, zaposlenik se osjeća stisnuto u kut. Ono što je predstavljeno kao prilika za rast doživljava se kao sužavanje izbora.
Izvor: Forbes Hrvatska