Još donedavno pitanje rada od kuće uglavnom se rješavalo između zaposlenika, njihovih nadređenih i HR odjela. Koliko dana možemo raditi od kuće? Moramo li baš tri dana biti u uredu? Može li se napraviti iznimka?
U australskoj saveznoj državi Victoriji taj bi razgovor uskoro mogao dobiti sasvim novu dimenziju, prenosi Fast company.
Tamošnja vlada predložila je zakon prema kojem bi zaposlenici, kada je rad od kuće s obzirom na prirodu njihova posla razumno izvediv, imali zakonsko pravo raditi od kuće dva dana tjedno. Za zaposlenike s nepunim radnim vremenom te određene kategorije povremenih radnika pravo bi se primjenjivalo proporcionalno njihovom radnom vremenu.
Na prvi pogled, dva dana rada od kuće možda ne zvuče revolucionarno. U mnogim kompanijama hibridni model već je godinama dio svakodnevice.
Međutim, ključna razlika nalazi se u samo jednoj riječi. Pravo.
Više nije pitanje samo „smijem li pitati?”
Brojne zemlje već su zakonski uredile mogućnost zaposlenika da zatraže fleksibilan način rada.
U Ujedinjenom Kraljevstvu, primjerice, zaposlenici od prvog dana zaposlenja imaju zakonsko pravo zatražiti fleksibilan rad, uključujući promjenu mjesta s kojeg rade. Poslodavac zahtjev mora razmotriti, ali ga može odbiti ako za to postoje opravdani poslovni razlozi.
Sličan model postoji i u Irskoj, gdje zaposlenici imaju pravo podnijeti zahtjev za rad na daljinu, uz propisanu proceduru za njegovo razmatranje.
Victoria sada pokušava napraviti korak dalje.
Umjesto da zakon zaposleniku prvenstveno daje pravo zatražiti fleksibilnost, predloženi model polazi od toga da zaposlenik koji svoj posao može obavljati od kuće ima pravo na dva takva dana tjedno, ako je to u konkretnim okolnostima razumno.
Drugim riječima, mijenja se početna pozicija razgovora.
Pitanje više nije samo: „Hoće li mi poslodavac dopustiti rad od kuće?”
Sve više postaje: „Postoji li opravdan razlog zbog kojeg ovaj posao ne mogu dva dana obavljati od kuće?”
Nije svaki posao moguće raditi iz dnevnog boravka
Naravno, pravo na rad od kuće ne može se jednako primijeniti na sve.
Liječnik ne može operirati pacijenta preko Teamsa, radnik u proizvodnji ne može proizvodnu liniju preseliti u kuhinju, a konobar teško može poslužiti goste iz vlastitog dnevnog boravka.
I australski prijedlog zato se odnosi na situacije u kojima je rad od kuće razumno moguć, pri čemu se uzimaju u obzir priroda posla i okolnosti poslodavca i zaposlenika.
Upravo tu vjerojatno leži i najzahtjevniji dio cijele priče, odnosno kako povući granicu između poslova kod kojih je fizička prisutnost doista potrebna i onih kod kojih je ona prvenstveno stvar organizacijske politike.