Zamislite da utrčite u taksi i kažete vozaču: “Brzo! Nekud!” Vrlo je moguće, složit ćete se, da bi vas odvezao na psihijatriju. No, mnogi ljudi tako idu kroz život želeći stići negdje, ali bez jasne zamisli gdje (dakako sve bez i najmanje primisli na psihijatriju). Neki ne vole ni pomisao o tome da bi postavljali ciljeve i pratili njihovo ostvarenje. Čini im se da će tako život pretvoriti u predvidljivu rutinu, da će nestati čar nepoznatog i misterioznog, ukratko, boje se da će im život postati dosadan. No, kao što ćemo vidjeti ovakve opasnosti nema. Baš naprotiv.
Glavno da se vozi…
I vožnja taksijem može biti i nepredvidljiva i misteriozna. Dakle, ubacimo se suprug i ja u jedan taksi ispred Zabranjenoga Grada u Pekingu, pali s nogu. Kažemo vozaču kamo ćemo, mašem mu i planom grada ispred nosa (ne mogu naći papirić s adresom napisanom na kineskom).
Uglavnom, on vozi, a mi mislimo razumio je. Vozimo se tako sat vremena, već smo trebali stići, ali ništa oko sebe ne prepoznajemo. Opet malo mašem kartom, vozimo se još pola sata, ništa. Vadimo novac, tražimo da stane. On stane, ali neće novac! Uguramo mu dio u ruku, ipak nas je dobro provozao, i stanemo loviti novi taksi. Sada oprezni, najprije pitamo vozača zna li gdje nas treba odvesti. Tek je četvrti bio dovoljno uvjerljiv. Odveze nas u diplomatsku četvrt k Marjanu i Tanji, već su se bili zabrinuli. A onda nam je Marjan objasnio da ne smijemo uletavati u taksije. Kad smo već unutra, čovjeku je neugodno istjerati nas van, premda ne zna kamo treba voziti. On će voziti, iako i bez cilja. (Koliki je Peking, mogli smo se tako voziti barem tjedan dana!)
Čemu, dakle, služe ciljevi?
Psihološka istraživanja ukazuju na to da naš self ili naše unutrašnje ja proizvodi misli i predodžbe, ali ne i akcije. Možemo misliti o tome kako bi bilo lijepo završiti fakultet i čak vidjeti sebe s diplomom u ruci, ali to nije dovoljno da nas potakne da se upišemo na fakultet. Ono što ljude potiče na akciju su ciljevi. Ciljevi nam pomažu ostvariti naše snove, održati usmjerenost, samodisciplinu i interes potreban za postizanje uspjeha, piše Profitiraj.hr.
U svom intervjuu Mensur Jašarević kaže: ..Uvijek sam imao jasno postavljene ciljeve, kolikogod to sada možda prepotentno zvuči. U osnovnoj školi uvijek sam znao da npr. “želim dobiti tu i tu nagradu, želim otići na to i to natjecanje”. Onda sam znao da se želim upisati točno u tu i tu srednju školu. Onda sam u srednjoj školi znao da želim otići u Ameriku. Uvijek sam imao isplanirano sve bar dvije godine unaprijed. U prvom i drugom razredu u MIOC-u znao sam da četvrti razred želim završiti u Americi. Kad sam bio u Americi znao sam da se želim upisati na jedno od tri najbolja američka sveučilišta…
Moć ciljeva
U američkoj srednjoj školi Ivy League provedeno je 1953. godine istraživanje u kojem su sudjelovali maturanti te škole. U istraživanju im je postavljeno pitanje Imate li jasne i napisane svoje životne ciljeve? Samo tri posto učenika imalo je napisano svoje planove i ciljeve za budućnost. Dvadeset godina kasnije, 1973. godine, istraživači su ponovo potražili nekadašnje maturante. Otkrili su da je 3% maturanata koji su imali napisane svoje ciljeve zarađivalo više od svih ostalih 97%. Također su, po svojim samoprocjenama, bili zadovoljniji i sretniji od ostalih.
