Nedavno nas je netko na sastanku pitao ono usputno pitanje koje svi često postavljamo: “Kako ste ovih dana?” I prije nego što odgovorimo, u glavi prođemo brzu check-listu: posao OK, djeca OK, sve funkcionira, uz standardne životne zavrzlame. Automatski kažemo: “Dobro smo”. A zapravo – nismo baš skroz dobro, objavljuje Točka na I.
Možda smo umorniji nego inače, lakše razdražljivi, više u mislima i teže se koncentriramo. Nije to ništa dramatično, ali nije ni sasvim uobičajeno.
I to je upravo ono što zadnjih mjeseci sve češće primjećujemo – kod sebe i kod ljudi s kojima radimo. Svjesno smanjujemo praćenje vijesti, pokušavamo se zaštititi od negativnosti, racionalno si objašnjavamo da nema smisla stalno se opterećivati. I ta strategija često pomogne.
Međutim, onda se uhvatimo da češće provjeravamo mobitel, razmišljamo o novcu ili sigurnosti više nego inače, nešto na što smo prije reagirali smireno sada nas izbaci iz takta, lakše se umorimo ili iscrpimo.
Zanimljivo je da se to ne događa samo zato što smo previše informirani. Događa se zato što živimo u okruženju koje stalno šalje signal da nešto nije stabilno.
Naš živčani sustav ne reagira na informacije, već reagira na osjećaj (ne)sigurnosti.
Što se zapravo događa (i zašto to nije samo u glavi)
U poslovnom kontekstu to se često očituje kao više napetosti u timovima, komunikacija postaje kraća i direktnija, a nekad i oštrija, tražimo više jasnoće, informacija i sigurnosti, a tolerancija na neizvjesnost se smanjuje.
Zato danas mnogi od nas imaju osjećaj da su ljudi napetiji, osjetljiviji ili sporije donose odluke.
Prema Somatic Experiencing pristupu objašnjenje je zapravo vrlo jednostavno. Naš živčani sustav stalno skenira okruženje i situaciju i pita se: “Jesmo li sigurni? Ima li prijetnje u okruženju?”
Kad ne dobije jasan odgovor, ulazi u stanje blage pripravnosti. To ne mora biti panika ni kriza. To je ono “nešto u pozadini” što nas opterećuje i dovodi do toga da brže i impulzivnije reagiramo, povučemo se ili ne možemo reagirati, teže ostanemo fokusirani, lakše se iscrpimo.
A kad osjetimo nesigurnost, prirodna reakcija je da pokušamo vratiti kontrolu. Tu krećemo s naizgled malim stvarima koje nas vrte u začaranom krugu. Još jedno provjeravanje vijesti. Još jedna analiza “što to znači za nas”. Još jedno razmišljanje unaprijed…
U poslovnom svijetu to često izgleda kao pretjerano analiziranje, više sastanaka nego što je potrebno, traženje dodatnih potvrda prije odluka, mikromenadžment…
Sve te akcije imaju istu funkciju – smanjiti neizvjesnost. Problem je što dugoročno rade suprotno: povećavaju iscrpljenost.
Zašto racionalizacija nije dovoljna
Većina nas pokušava problem riješiti razumom. Kažemo si “Bit će sve u redu”, “Ne treba se opterećivati”, “Ne možemo ništa promijeniti”.
Takva razmišljanja koja nas drže u našem krugu utjecaja imaju svoju funkciju i mogu pomoći.
Međutim, ako je tijelo u stanju napetosti i pripravnosti jer osjeća nesigurnost, razum sam po sebi nije dovoljan.
Gestalt pristup kaže da je važno povećati svjesnost, ne samo o onome što mislimo, nego i o tome što osjećamo, što se događa u tijelu i kako reagiramo u kontaktu s drugima. Jer sigurnost nije samo misaoni proces. Ona je i tjelesno iskustvo.
Što konkretno možemo napraviti
Za povratak stabilnosti ne trebaju velike promjene, povlačenje u osamu ili višednevna meditacija. Realno, većina nas za to nema ni vremena ni kapaciteta. Gotovo uvijek su dovoljne male, ali svjesne intervencije.
1. Vratiti se u tijelo (doslovno)
Kad primijetimo da smo potpuno “u glavi”, zastanemo. Osjetimo stopala na podu, primijetimo disanje (bez potrebe da ga mijenjamo), pogledamo oko sebe i imenujemo tri stvari koje vidimo, tri koje čujemo i tri koje možemo opipati. To možemo napraviti usred radnog dana ili navečer kad ne možemo zaspati. To nije tehnika opuštanja, nego način da živčanom sustavu pošaljemo signal: “Sada smo ovdje i sigurno je.”
2. Primijetiti prije nego reagiramo
U poslu to znači da prije impulzivne reakcije zastanemo i pitamo se: “Što se sada događa u meni?” Možda je to napetost, nestrpljenje ili strah. Već to pitanje često smanjuje intenzitet reakcije.
3. Smanjiti lažni osjećaj kontrole
Često mislimo da moramo znati više nego što je uopće moguće znati. A činjenica je da ne moramo imati odgovor na sve. Ponekad je stabilnost upravo u tome da si kažemo: “Ne znamo, ali vidjet ćemo i riješiti kada dođemo do te točke.”
4. Više jasnoće, manje pretpostavki
Kad je okruženje nesigurno, trebamo jasne informacije, strukturu i kontakt. To ne znači imati sve odgovore, već komunicirati ono što znamo – ali i ono što ne znamo.
5. Mikro regulacija tijekom dana
Ne trebaju sati meditacije. Ponekad je dovoljna minuta svjesnog disanja između sastanaka, kratka šetnja bez mobitela ili prava pauza. To su mali “reseti” koji sprječavaju nakupljanje stresa.
Ono što često zaboravimo je da ne živimo samo u svijetu hiperprodukcije informacija, nego i hiperprodukcije doživljaja. Nije problem samo u tome što se događa oko nas, nego koliko naš sustav to uspijeva procesuirati.
Zato psihološka stabilnost danas ne znači biti stalno miran i racionalan. Ponekad takva “mirnoća” znači da smo se odvojili od onoga što nam se stvarno događa.
Stabilnost je nešto drugo. To je sposobnost da primijetimo sebe i da se znamo vratiti sebi kad svijet oko nas postane nejasan, ubrzan ili nepredvidiv.
Već i malo više svjesnosti o vlastitim reakcijama, mislima i tjelesnim signalima može napraviti veliku razliku — ne zato što će se promijeniti okolnosti, nego zato što se mijenja naš odnos prema njima.
I često je upravo to najbliže stvarnom osjećaju sigurnosti u vremenu u kojem je “sve u redu”, a ipak smo svi pomalo umorni.