Sjediš u zagušljivoj sobi za sastanke, klima škripi, kava je već odavno hladna, ali svejedno je prinosiš ustima i otpijaš gutljaj. Navika, što ćeš... Na čelu stola, u skladu s nepisanim pravilom, sjedi direktor. Govori neprekidno već petnaest minuta, tonom koji ne ostavlja mnogo prostora za pitanja. Kolege oko tebe ozbiljno kimaju glavama, zapisuju bilješke, netko čak odobravajuće mrmlja “da, da, ima smisla”.
A ti… slušaš i u sebi vrištiš: “Što vam je?!? Ovo nema nikakvog smisla! Čovjek priča besmislice, a mi kao stado poslušnih ovaca slijepo slijedimo svog sveznajućeg pastira”.
Ali ruka ti ostaje spuštena. Kao i ruke svih tvojih kolega. Umjesto da kažeš što misliš, samo kimneš. Jednom. Pa još jednom...
Nisi jedini/a. Prema istraživanju koje je proveo Visier, čak 46% zaposlenika priznaje da ne daje iskren feedback na poslu. Razlozi? Strah od reakcije nadređenog, bojazan da ćeš ispasti “problematičan/na”, ili te jednostavno prati osjećaj da “oni gore” bolje znaju.
Jer, budimo iskreni, mnogi od nas imaju tu (lošu) naviku stavljanja ljudi na pijedestal.
Direktori, članovi uprave, “onaj jedan tip što zna Excel bolje od Boga”... čim netko ima veću plaću, titulu ili deset godina više iskustva, automatski im pripisujemo nepogrešivost.
„Ako on to kaže, mora da je točno...”
Psiholozi to zovu authority bias, a u suštini se radi o sklonosti da vjerujemo autoritetima, čak i kad govore gluposti. Najpoznatiji primjer? Eksperiment psihologa Stanleyja Milgrama 60-ih godina. Ljudi su, potaknuti naredbama osobe u bijelom laboratorijskom kaputu, davali “strujne udare” (naravno, lažne) drugima, iako su mislili da im time nanose bol. Samo zato jer im je autoritet rekao da tako treba.
Zamijeni laboratorijski kaput s poslovnim odijelom, dodaj prstohvat PowerPointa i sobu za sastanke i voila!, upravo sti dobio/la prosječan sastanak ponedjeljkom.
Dakako, istina je da oni na višim pozicijama i s impresivnijim titulama često imaju iskustvo, znanje i širu sliku. Ali to ih ne čini nepogrešivima. Kad ih stavljamo na pijedestal, dehumaniziramo ih, činimo ih “nadljudima” čije se mišljenje ne smije dirati, i sebe automatski stavljamo u ulogu “nedostojnog” učenika. Pa, kako da to promijenimo?
Kako progovoriti i preživjeti sastanak s direktorom?
1. Ne zaboravi da autoritet ne znači apsolutnu istinu
Položaj u hijerarhiji nije dokaz nepogrešivosti. Direktor može biti fantastičan strateški mislilac, ali to ne znači da zna sve o operativi, tržištu ili onome što ti vidiš svakodnevno. Kad to osvijestiš, shvatiš da imaš pravo, ali i odgovornost, ponuditi drugo gledište.
2. Pripremi argumente, ne emocije
Umjesto da kažeš “to nema smisla”, probaj s nečim na tragu: “Imam malu brigu – čini mi se da bi ovaj pristup mogao naići na određene začkoljice, evo zašto...”. Time pokazuješ poštovanje, ali i da misliš svojom glavom. Ljudi vole kad im ne kontriraš napadački, nego konstruktivno.
3. Koristi “ja” rečenice, a ne “vi griješite” rečenice
Razlika između “Vi ste u krivu” i “Ja to vidim malo drugačije” je golema. Prva diže obrambeni zid, druga otvara dijalog.
4. Počni manjim koracima
Pošalji follow-up poruku nakon sastanka, postavi pitanje “na kavi” ili u chatu s osobom čije mišljenje, odluku ili prijedlog propitkuješ. Male doze hrabrosti s vremenom izgrade ozbiljne 'mišiće samopouzdanja'.
5. Podsjeti se da tvoj glas vrijedi
Tvoja perspektiva, tvoje iskustvo i tvoj pogled “iz rovova” su često upravo ono što treba da bi ideja zaživjela. Šutnja štiti status quo. Glas – pokreće promjenu.
I zapamti, autoritet se poštuje, ali ne obožava. Možeš se ne slagati, a da ne budeš nepristojan/na. Najbolji ljudi u timu nisu oni koji najglasnije klimaju glavom, nego oni koji se usude reći: “Zanimljiv prijedlog... ali što ako pokušamo ovako?”