Kad je Dolly Parton još davne 1980. pjevala o mukama rada „od devet do pet“, o tome kako jedva sastavlja kraj s krajem, kako bi htjela napredovati ali „šef to jednostavno neće dopustiti“, mnogi su se radnici prepoznali u tim stihovima. Četiri desetljeća kasnije, iako su se promijenile tehnologije, poslovi i generacije, poruka pjesme ostaje aktualna: rad od 9 do 5 za mnoge je i dalje simbol krutog sustava koji ne ostavlja prostora za fleksibilnost ni balans privatnog i poslovnog života.
Samo što se današnje generacije radnika, za razliku od onih iz osamdesetih, s tim ne mire. Jasno i glasno izražavaju svoje nezadovoljstvo, mijenjaju poslodavce, bore se za svoja prava i otvoreno traže radna okruženja u kojima će imati više autonomije. Rad od 9 do 5, koji je nekoć bio „zlatni standard“, danas je samo jedna od opcija, a sve je više onih koji vjeruju da je kucno čas da taj model ode u povijest.
Kako objašnjava Anessa Fike, osnivačica i direktorica konzultantske firme Fike+ Co te autorica knjige The Revolution of Work, standardni raspored rada od 9 do 5 „zapravo je zastario“.
„Vidimo toliko promjena u svim drugim područjima života, a u radnom okruženju i dalje radimo isto što su radili naši roditelji i bake i djedovi“, kaže Fike.
Takav model, ističe, otežava zaposlenicima usklađivanje privatnih obveza – primjerice, školski raspored djece nikako ne prati uredski rad od 9 do 5, što roditeljima stvara stres i dodatni pritisak.
„Ovakvo okruženje ne možemo dugoročno održati, jer previše ljudi gori na poslu i osjeća se isključeno“, upozorava.
Pandemija covida bila je prekretnica. Mnogi su iskusili rad na daljinu i hibridne modele, a nakon toga sve glasnije odbijaju krute rasporede i naredbe o povratku u urede. „Mislim da smo jednostavno kolektivno umorni od toga da nam se stalno govori što da radimo“, kaže Fike.
Prema njezinim riječima, kompanije se često pozivaju na visoke troškove uredskih prostora ili pak na teškoće menadžera koji ne znaju upravljati ljudima na daljinu pa inzistiraju na povratku u urede. „Često čujem ‘to je teško’ ili ‘to kod nas ne bi funkcioniralo’. Meni to zvuči kao ‘ne da mi se potruditi i pronaći rješenje’“, kaže Fike.
No, manjak fleksibilnosti glavni je razlog zbog kojeg radnici traže novi posao ili potpuno napuštaju tradicionalni rad u korist freelancinga i ugovornog rada. „Ljudi su jednostavno siti toga da im netko diktira gdje i kada mogu raditi, pa čak i kada mogu na pauzu. Mi smo odrasli ljudi... stvarno želimo da nam se i dalje tako naređuje?“
Za budućnost rada, smatra Fike, ključ je jednostavan: pitati ljude što im treba. Neki zaposlenici, osobito mlađi, žele dolaziti u urede kako bi učili od kolega, drugi pak više nikad ne žele kročiti u ured. I to je u redu. Ne rade svi najbolje između 9 i 17 sati. „Postoje razni načini na koje naš mozak funkcionira, a mi i dalje pokušavamo svaku osobu uklopiti u isti kalup i onda se čudimo zašto to ne funkcionira.“
Jedan od uspješnih modela koji je vidjela u praksi su tzv. „core hours“, nekoliko obaveznih sati kada su svi dostupni, dok ostatak rasporeda zaposlenici organiziraju sami. „Uvijek ohrabrujem poslodavce da razgovaraju s ljudima, da isprobavaju različite modele i traže ono što svima odgovara“, poručuje Fike.
Izvor: cnbc make it
