Nakon ’Great resignationa’, ’bumerang zaposlenika’ i drugih noviteta s kojima se tržište rada suočilo unazad godinu-dvije, odnedavno je pod svjetla reflektora dospio još jedan trend – ’Quiet quitting’. Unatoč nazivu, koji ukazuje da se radi o suptilnom, ili ’tihom’, davanju otkaza, uopće se ne radi o tome.
Naime, Quiet quitting predstavlja ulaganje taman onoliko truda na poslu koliko je potrebno za korektno odrađivanje radnih zadataka. Drugim riječima, ne ulažemo dodatni angažman kako bismo bili primijećeni (i/ili nagrađeni), ne predlažemo nova rješenja, održavamo površne odnose s kolegama, na sastancima šutimo i samo neodređeno kimamo glavom, itd.
Iako će oni ciničniji među nama spremno poentirati kako je to sasvim ’uobičajen način rada u Hrvatskoj’ te kako poslodavci niti ne zaslužuju angažiranije radnike dokle god ne povećaju plaće, vrijedi naglasiti kako ipak postoje pozitivni primjeri.
Recimo, u tvrtkama dobitnicama priznanja Najbolji poslodavac, u prosjeku, radi čak 81% angažiranih djelatnika! S tim na umu, ne treba čuditi kako se radi najuspješnijih kompanijama u Hrvatskoj.
No, što je s drugima i koliko je doista angažiran prosječan hrvatski radnik? Primjećuju li poslodavci da u posao ulažemo manje od onoga što možemo? I strahujemo li da će nas takav pristup, prije ili kasnije, dovesti do otkaza? Ili, možda, upravo to priželjkujemo?
Sudjelujte u MojPosao istraživanju na temu ’Quiet quittinga’ i podijelite svoja razmišljanja!