Neovisno o tome, zagrijali su se pregovori Vlade i sindikata o Temeljnom kolektivnom ugovoru te je sindikalna strana izašla sa zahtjevom za isplatu 13. plaće, ali i povećanje osnovice plaća za nekoliko postotaka, ovisno o tome kakva će biti reakcija Vlade na prvi prijedlog.
Utrka na duge staze Sindikati javnog sektora prvi put u trideset godina formalizirali su zahtjev za trinaestom plaćom, kako za sebe tako i za druge jer bi 13. plaća mogla postati univerzalno pravo koje bi se podjednako odnosilo i na javni i na privatni sektor. Sličnih primjera za takvu praksu ima i u drugim europskim zemljama, gdje se nije stalo samo na plaći i zaposlenima već se isplaćuje i trinaesta, a negdje i četrnaesta mirovina.
Kolektivni ugovor javnog sektora, dakako, nije obvezujući za privatni. Više je načina na koji se regulira isplata trinaeste plaće, negdje je to isplata u jednom komadu ili je razlomljena na dvije, pa i četiri rate. Jednako tako različit je i porezni tretman te plaće. Sindikalna strana zacijelo računa da će borba za 13. plaću biti utrka na duge staze jer se spominje i mogućnost da se krene s pola plaće...
Trinaesta plaća, kad bi bila neoporeziva, državu bi mogla stajati oko dvije milijarde kuna, a sve poslodavce, uključujući i privatni sektor, oko jedanaest milijardi kuna! Već sada privatni sektor i država izdvajaju nešto više od pet milijardi kuna godišnje za regres, božićnicu i bonuse za dobre rezultate, što bi se onda sve stopilo u trinaestu plaću. Treba vidjeti hoće li se zahtjevu sindikata javnog sektora pridružiti i industrijski sindikati, a najvažnije je kako će reagirati država koja ima zakonske mogućnosti da i privatni sektor obaveže na isplatu trinaeste plaće ako bi se o tome postigao konsenzus sa socijalnim partnerima.
Razloga za i protiv trinaeste plaće uvijek se može naći, a sindikati u prvi plan ističu masovno iseljavanje. Službeno iz Vlade odgovaraju da proučavaju težinu sindikalnog zahtjeva, neslužbeno pak kažu da se radi o novcu kojeg proračun trenutačno nema. Hoće li ga imati u 2023., godini u kojoj bi se trebao uvesti euro, što je operacija koja će, neovisno o trenutačno visokoj inflaciji, zbog zaokruživanja dovesti do novog jednokratnog udara cijena?
Čak i ako sada naiđu na čvrst zid, može se očekivati da će se zahtjev za trinaestom isplatom pojavljivati kod svakih idućih pregovora. Vlada je, inače, na pregovore sa sindikatima došla sa zanimljivom analizom o kretanju plaća u javnom sektoru koju je pripremila Fina, a ona pokazuje da je u proteklih šest godina Plenkovićeva Vlade digla budžet za plaće tridesetak posto, prenosi Večernji list.
U javnom sektoru na bruto plaće ove godine odlazi 28 milijardi, a državnoj upravi 12 milijardi kuna – ukupno 40 milijardi kuna. Prema analizi Fine, prosječne bruto plaće u privatnom sektoru kretale su se prošle godine oko 8100 kuna, ove godine mogle bi biti dvjestotinjak kuna više, što znači da privatni sektor u prosjeku isplaćuje oko 2400 kuna manje od uprave i oko 2700 manje od prosječnih bruto plaća u javnim službama.
Samo u zdravstvu, ove je godine prosječna bruto plaća bila oko 12.200 kuna, ljudi s VSS-om u zdravstvenom sustavu imaju nešto manje od 18.000 kuna prosječne bruto plaće, a sa srednjom školom oko 9200 kuna bruto. U obrazovanju zaposleni sa srednjom školom zarađuju oko 6200 bruto, a u državnim tijelima oko 8600 kuna. Ljudi s doktoratom u zdravstvu zarađuju gotovo 28 tisuća kuna bruto, visokom obrazovanju 19 tisuća, slično kao i drugim državnim tijelima. U državi prosjek 7108 kn Osobe koje nemaju stručnu spremu, a rade u državnom sustavu, plaćene su oko 4900 do 5500 kuna bruto, a s višom školom od 9800 do 10.900 kuna. Sindikate očito nisu impresionirale te brojke te odgovaraju kako je brži rast plaća u javnom sektoru u odnosu na privatni, koji se dogodio posljednje tri godine, bio iznimka, a ne pravilo.
Plaće su rasle nakon serije štrajkova i prosvjeda tijekom 2019 godine. Prosječna mjesečna neto plaća u državi isplaćena u listopadu bila je 7108 kuna i u godini dana povećana je 361 kunu.
Izvor: Večernji list
