Odredbe u Njemačkoj su jasne - makar ih malo tko može razumjeti: prvo prošlog proljeća, a sad još otprije Božića smiju raditi samo trgovine živežnim namirnicama, drogerije, apoteke i kiosci. Bilo je velikih muka prije nekoliko tjedana u pokušaju da smiju raditi barem frizeri, ali svi ostali trgovci moraju se domišljati trikovima kako da ipak nekako prodaju svoju robu: na primjer kupnjom na internetu pa im se roba na ulazu u trgovinu i uruči, prenosi tportal.
Internetske trgovine poput Amazona zbog neočekivane rekordne dobiti možda će podići spomenik pandemiji korone, ali Nijemcima je - sve u svemu - jednostavno dojadilo uopće gnjaviti se i kupovati bilo što. Institut njemačkog gospodarstva (IW) iz Kölna izračunao je da su građani u ovoj zemlji potrošili u prosjeku oko 1250 eura manje za robu široke potrošnje.
U konačnici je to golema rupa u svoti novca koji se obrće u ovoj zemlji - 116 milijardi eura - i 6,1 posto manja potrošnja građana nego u 2019. te najveći pad u posljednjih 70 godina. Zvuči apsurdno to da je kupovanje trajnijih predmeta - poput namještaja ili automobila - u drugoj polovici godine čak i poraslo za pet posto u usporedbi s istim razdobljem godine prije toga, a ekonomisti Instituta tumače to kao posljedicu privremene mjere smanjivanja poreza na dodanu vrijednost.
No čini se da je razlog možda jednostavniji: ljudi nisu znali što će s novcem. Kad već sjede stalno kod kuće, onda su si priuštili novi namještaj, da ne govorimo o poštenom stolu jer se mora raditi u kućnom uredu. A za automobil je ostalo novca kad se vidjelo da se zapravo nema gdje potrošiti zarađeno.
Osobito je pogođena trgovina potrošnom robom kao što su odjeća i obuća. Isprva se još kupovalo preko interneta, ali kod kuće je ionako svejedno kako izgledate. Ali prava katastrofa pogodila je uslužni sektor: 'Državno zatvaranje usluga s bliskim kontaktom kao što su gastronomija, hoteli, zabavni sadržaji i manifestacije učinilo je nemogućima mnoge želje za potrošnjom', kaže ekonomist IW-a Hubertus Bardt. Samo u tim segmentima potrošnja se smanjila za čitavih 78 milijardi eura, a to je dva posto BDP-a Njemačke.
Potrošnja u Njemačkoj je u okolnostima državne zabrane rada trgovina doista poprimila bizarne oblike: lanci samoposluga poput Rewea javljaju o rekordnom prometu, ali priznaju kako je lavovski dio tog rasta nastao u takozvanom sektoru NFI - non-food items. Jer sve samoposluge, a pogotovo diskonteri poput Lidla ili Aldija, redovito imaju ponudu svega i svačega, od alata i pribora za kućanstvo pa do sportskih artikala - i čini se da je to postao glavni izvor kupovine nečega za kuću.
Sve to zapravo znači katastrofu: u prvom redu za male i obiteljske specijalizirane trgovine cipelama, odjećom, šeširima... Prvo su se morali boriti protiv velikih robnih kuća, onda protiv interneta, ali korona im je bila previše. Mnoge od njih već odavno nemaju novca ni za plaćanje prostora i na njihovom mjestu u središtima gradova ostat će rupe ili trgovine jeftinih svaštarija.
To je problem i za središta gradova: u doba zatvorenih trgovina ondje su se proširili uglavnom beskućnici u potrazi za zaštitom od kiše i ne samo zbog toga više nema ničeg privlačnog u šetanju gradom.
Ali najveći problem je financijski: za vrijeme eurokrize 2008./2009. ekonomisti su predviđali Njemačkoj mnogo ozbiljniji gospodarski pad, ali su se iznenadili. Na sve strane su se čule crne prognoze, ali Nijemci su nastavili kupovati. Ova nacija se nipošto ne može uvrstiti u rastrošne, ali baš je ta potrošnja uvelike pomogla čitavom njemačkom gospodarstvu prebroditi krizu.
Već je poznato to da ušteđevine Nijemaca dostižu rekordne iznose, a 43 posto upitanih u anketi ovog instituta kaže da će štedjeti i dalje - u normalnim okolnostima to je oko 30 posto. Čak i za najdraži izdatak Nijemaca - onaj za odmor - nema planova. Jedva njih 30 posto kaže da ostavlja koji euro za ljetovanje, inače ih je oko 50 posto.
A to je problem i za banke: već su i neke štedionice počele ograničavati iznos koji je građanima dozvoljeno držati, inače moraju plaćati kaznene kamate. Granica je u pravilu određena na 100.000 eura, ali već se čuje kako neke banke žele tu granicu smanjiti na samo 25.000 eura. No opet: gdje da se potroši ono što se zaradilo?
Izvor: tportal
