Mike Walsh jedan je od najpoznatijih futurologa koji savjetuje neke od najvećih organizacija i kompanija na svijetu o načinu prilagodbe na brze promjene koje nam donose tehnologija i umjetna inteligencija. Godinama je među najvećim autoritima na području disruptivne inovacije, digitalne transformacije te novih načina razmišljanja i pristupa problemima.
Svoje bogato iskustvo ovaj globalni nomad podijelit će na konferenciji Future Tense, koja će se 8. i 9. lipnja održati u Zagrebu, a uoči njegova gostovanja u Lijepoj Našoj dao je intervju za portal Zimo.hr u okviru kojeg je otkrio što donosi poslovanje budućnosti.
Opisujete se kao globalnog nomada. Sve više ljudi izabire nomadski način života te rada s bilo kojeg mjesta na svijetu. Je li to budućnost rada?
Pandemija nam je pokazala da možemo raditi s bilo kojeg mjesta.
Za mene postoji zanimljiva razlika, razlika između mogućnosti rada s bilo kojeg mjesta i rada s mjesta koje je zanimljivo. Razlog zbog kojeg sam postao globalni nomad prije 15 godina bio je taj što sam shvatio da, ako sjedite na jednom mjestu i gledate u ekran ne možete tako lako odgovoriti na pitanje: ‘Što će se dogoditi sljedeće?’ Puno ljudi pokušava predvidjeti budućnost čitajući blogove i gledajući što se događa na Twitteru, ali moj interes za budućnost uvijek je bio multikulturalan. Na neki način, budućnost nije neko neizbježno tehnološko rješenje, ona je zapravo kulturalni fenomen te jednako ovisi o onome što se događa u Šangaju i Silicijskoj dolini, u Istanbulu kao i u Sao Paolu ili Hrvatskoj. Vjerujem da je to zaista moj izvor inspiracije: kako shvaćate presretanje kulture i tehnologije, ljudi i novih ideja? Nema sumnje da nam je pandemija pokazala da je mobilni način života nešto što nije rezervirano samo za ekstremne globalne putnike. Lokacija ne bi trebala biti faktor u obavljanju posla i mislim da smo tek na samim počecima novog načina razmišljanja o poslu.
Kako će to promijeniti način na koji radimo, na koji razmišljamo o poslu I kako će se promijeniti liderstvo, ne samo u poslovnom, nego u generalnom smislu?
Jedna od stvari o kojoj govorim je ono što ja zovem ‘nova pravila za novi svijet’, a jedno od tih pravila je ‘nema rada na daljinu – postoji samo rad’. Dosta je fokusa bilo na snazi Zooma, Teamsa i WebExa i nekako mi je to smiješno jer te tehnologije zapravo imamo već dugo vremena. Ljudi su često šokirani činjenicom da Skype postoji od 2001. Stoga se morate zapitati zašto su ljudima trebala dva desetljeća i globalna pošast da shvate da zapravo ne moraju biti svi u jednoj sobi kako bi donijeli važnu odluku. Za mene je rad na daljinu samo vrh ledenog brijega. Nije promijenjeno samo mjesto gdje radimo, već kako. I to je nešto što se događalo nekoliko godina čak i prije pandemije, ali mislim da je sada ubrzano - ljudi razmišljaju o poslu na drugačiji način, ne toliko o lokaciji rada, već o tome kako dizajniramo posao, odluke, utječemo na automatizaciju i umjetnu inteligenciju, ulogu koju podaci i objektivnost igraju u svemu tome. Dakle, to je neka vrsta novog operativnog sustava koji se stvara oko sustava rada - ova priča se tek sada piše.
Bavite se "dizajniranjem kompanija za 21. stoljeće". Kako se one razlikuju od onih iz 20. stoljeća? Jesu li se kompanije i njihovi vođe spremni mijenjati?
Pa, za mene je najveća razlika između tvrtki 21. stoljeća i tvrtki 20. stoljeća ta što tvrtke 21. stoljeća moraju odražavati svijet u kojem se nalaze, u kojem je stvarno algoritamsko doba koje pokreće umjetna inteligencija. Dakle, ovo je godina u kojoj se ne susrećemo samo s mnogo složenijim skupom problema, bilo da se radi o okolišu, održivosti, novim nesposobnostima, novim pošastima i katastrofama... Vjerojatno najvažniji faktor je novi skup kupaca koji odrastaju očekujući mnogo dinamičniji, prilagodljiviji, personaliziraniji skup rješenja za stvari koje žele. A sve to zahtijeva organizacije koje su prilagodljivije, agilnije, otpornije, raznolikije i sposobne stvoriti vrijednost u svijetu brojnih stalnih promjena, više nego što smo ikada vidjeli u ovom stoljeću. Dakle, mislim da će svaka organizacija koja misli da može sjediti po strani i možda kupiti tehnološko rješenje od dobavljača doista biti u velikom šoku jer promjena koja dolazi nije tehnološka, već kulturološka.
Koji su najveći izazovi koje vidite u budućnosti rada, globalnih inovacija i ljudskog ponašanja?
Najveći izazovi nisu tehnološki, nego kulturološki. Postavlja se pitanje kako možemo definirati vrijednost koju ljudi daju organizacijama? Mnogi se fokusiraju na pitanje hoće li razvoj tehnlogije uništiti rad. Već postoji rasprava unutar Europske unije o tome trebamo li podići poreze na robote i kako ćemo zaštititi poslove od automatizacije, a mislim da je to malo preuranjeno. Uvijek je postojala ta iznimno zanimljiva veza između ljudi, poslovnih alata i rada koji se na taj način obavlja. Ako pogledamo u povijest, ljudi su uvijek uspijevali biti korak ispred alata koje su stvorili. Istovremeno su se žalili i brinuli hoće li ti alati uništiti društvo koje su dotad poznavali. Mislim da se možemo utješiti činjenicom da, kako gradimo sve bolje alate, i mi ćemo pojačati vlastite sposobnosti i mogućnosti. Kad pogledamo povijest obrazovanja, SAD su bile jedno od prvih mjesta na svijetu koji su imali jednostavni, univerzalni obrazovni sustav. Mnogi ne znaju da je taj program zapravo inicirala poljprivredna zajednica koja je vidjela da automatizacija na poljima već mijenja vrste poslova koje zaista trebaju te kako će u budućnosti vjerojatno trebati drugačije obrazovanje za drugačije, nove vještine za poslove budućnosti. Pitanje je, dakle, koje su to nove vještine i sposobnosti za naš svijet u kojem će automatizacija biti sve prisutnija?
Tvrdite da će svaka kompanija u budućnosti biti softverska. Možete li to elaborirati? Što će to značiti za različite industrije te u kojem će se vremenskom okviru to događati?
Iskreno, mislim da bi bilo pošteno reći da, nakon pandemije, svaka kompanija jest softverska kompanija, jer ako dosad nisu shvatili kako biti softverska ili digitalna kompanija, vrlo vjerojatno više ni ne postoji. Bilo da se radi o načinu na koji komuniciramo ili kak održavamo sastanke, upotreba digitalnih potpisa, automatizaciji jer zaposlenici nisu mogli doći na posao zbog bolesti ili nečega drugoga… Na mnoge načine, moramo koristiti ove tehnologije, bez obzira na industriju u kojoj radimo. Ja na to gledam kao na platformu za budući rast. Mnogo stvari o kojima pričamo drastično će se promijeniti u idućih pet ili deset godina, ili su se već promijenile. Pitanje je: ‘Što je moguće sada?’
Koji biste savjet dali djeci i mladim ljudima koji će biti budući vođe?
Postoji sjajan citat Walta Whitmana: ‘Budite znatiželjni, nemojte osuđivati.’ Pojavio se i u jednoj od mojih omiljenih TV serija, ‘Ted Lasso’. Jako mi se sviđa taj citat jer je stvarnost takva da, kakav god posao radite danas, vjerojatno ga nećete raditi za pet godina. Što god ste učili na fakultetu, vrlo vjerojatno neće biti relevantno u bližoj budućnosti. To ne znači da je to bio gubitak vremena. Činjenica je da ćemo se morati pomiriti s idejom da moramo stalno učiti, moramo biti u stanju konstantno redefinirati, a ponekad i potpuno uništiti vlastite poslove na redovnoj bazi. Taj process reinvencije je način na koji će vođe stvarati vrijednost u budućnosti; tako što će redizajnirati svoje organizacije, posao koji obavljaju, pa i sami sebe.
Dolazite na konferenciju Future Tense u Hrvatsku. O čemu ćete pričati i što očekujete od konferencije?
Jako sam uzbuđen što ću se vratiti u Hrvatsku, to je stvarno jedno od mojih omiljenih mjesta i moj će govor na konferenciji biti o tome što možemo očekivati od organizacija u ovom postpandemijskom svijetu, kako će umjetna inteligencija mijenjati način na koji radimo stvari te ću dati kritički pogled na to što to sve znači za nas kao vođe u ovom novom svijetu. Što će biti potrebno da krenemo u bolju budućnost?
Izvor: zimo.hr
