Nakon što su ovog vikenda guverner HNB-a Boris Vujčić, a kasnije i premijer Andrej Plenković zbunili i uznemirili dio javnosti izjavama o rastu kamatnih stopa na kredite s varijabilnim kamatama, prašina se još uvijek nije slegla, a dužnici se s pravom pitaju čeka li ih 'savršena oluja', kakva se dogodila onima koji su uzimali kredite u švicarskim francima.
Čak 38 posto svih kredita građanima u Hrvatskoj ugovoreno je uz varijabilnu kamatnu stopu te njihov iznos premašuje 55 milijardi kuna, čemu treba dodati i masu od 32 milijarde kuna kredita koji imaju fiksnu kamatnu stopu samo na početku otplate ili fiksnu stopu kraću od dospijeća kredita.
Guverner HNB-a Boris Vujčić rekao je da bi kamate na dugoročne (uglavnom stambene) kredite mogle postepeno porasti i za 10 do 20 posto. Kakve bi posljedice po građane ostavio značajniji rast kamata u srednjem roku, je li na pomolu kriza kakvu je svojevremeno izazvao švicarski franak, tportal je pitao ekonomisticu Marušku Vizek s Ekonomskog instituta Zagreb.
Ona uvodno objašnjava da su promjene u vrijednosti tečaja švicarskog franka prema kuni gotovo pa nemjerljivo brže, često gotovo pa prekonoćne, te su potencijalno neusporedivo veće magnitude od promjene u vrijednosti kamatnih stopa, zbog čega nema govora o ponavljanju krize s kreditima s valutnom klauzulom u švicarskom franku.
“Bez obzira na to kojom će brzinom rasti inflacija u idućim godinama, središnje banke koje određuju kretanja referentnih kamatnih stopa (a tu se prije svega misli na FED u SAD-u i ECB u EU) ne mogu si dopustiti naglo povećanje kamata jer bi tako bacile te zemlje i ostatak svijeta u potencijalno vrlo tešku recesiju, a u pitanje bi došla i održivost duga mnogih razvijenih zemalja, zemalja u razvoju te korporativnog i financijskog sektora.
Drugim riječima, ako inflacija nastavi rasti, rast kamata svejedno će morati biti postepen i razvučen kroz vrijeme kako bi se obuzdala inflacija, ali i izbjegao sunovrat globalne ekonomske aktivnosti u duboku recesiju, odnosno u stagflaciju (kombinaciju recesije i inflacije), popraćen potencijalnim novim dužničkim krizama zbog povećanih tereta otplate duga prezaduženih zemalja”, kaže Vizek.
Borba protiv inflacije, prema njezinu sudu, zahtijevat će puno balansiranja i umješnosti za hod po žici iznad provalije kako bi se zauzdala inflacija i spriječila recesija.
“Upravo potreba za balansiranjem između ta dva cilja čini nagli rast kamatnih stopa malo vjerojatnim, osim u slučaju da se trenutni umjereni inflacijski pritisci ne pretvore u hiperinflacijske pritiske. U tom smislu mislim da nitko ne bi htio biti u koži nositelja monetarnih politika u nadolazećem razdoblju jer su i neizvjesnost i rizici od pada sa žice u provaliju veliki, a doba labuđeg pjeva u vidu desetljećima dugog razdoblja povijesno niskih kamatnih stopa definitivno je iza nas”, rekla je Vizek.
Kaže i da je pred centralnim bankarima neistražen teritorij ispuhivanja prenapuhanih bilanci središnjih banaka, koje su praktički postale sunositeljice fiskalnih politika, i suočavanje s posljedicama povijesno visokih razina zaduženja država.
“Zbog spomenute potrebe za balansiranim povećanjem kamatnih stopa nije ni izgledna nova kriza poput one kojoj smo svjedočili kada je tečaj franka naglo aprecirao. Ono što međutim jest izvjesno postupno je povećanje rata kredita u duljem razdoblju za one dužnike koji imaju ugovorene promjenjive kamatne stope”, kaže sugovornica.
Na pitanje može li domaća monetarna politika učiniti nešto da prevenira rast kamata na dugoročne kredite, na što kaže da bi naša monetarna politika, da je aktivna, tek manjim dijelom mogla anulirati rast kamata, no globalno povećanje troškova financiranja pokrenuto povećanjem referentnih kamatnih stopa najvažnijih središnjih banaka svejedno bi se prelilo u našu zemlju jer je dio financiranja naših banaka inozemnog podrijetla.
“No kako naša monetarna politika nije aktivna, već ona efektivno uvozi, to jest odražava, kretanja u eurozoni, nemamo dostupan takav mehanizam prilagodbe”, zaključila je Vizek.
Izvor: tportal
