Međunarodni dan osoba s invaliditetom obilježava se 3. prosinca, a povijest obilježavanja seže još u listopad 1993., kada je Glavna skupština Ujedinjenih naroda usvojila rezoluciju kojom je taj dan proglašen Međunarodnim danom osoba s invaliditetom. Prema Konvenciji Ujedinjenih naroda o pravima osoba s invaliditetom, osobe s invaliditetom smatraju se pojedinci koji imaju dugotrajna tjelesna, mentalna, intelektualna ili osjetilna oštećenja, koja u međudjelovanju s različitim preprekama mogu sprečavati njihovo puno i učinkovito sudjelovanje u društvu na jednakoj osnovi s drugima. Ovaj dan diljem svijeta obilježava se na različite načine, od likovnih i ostalih umjetničkih izložbi, pa sve do prosvjeda kojima se želi ukazati na teškoće u svakodnevnom životu osoba s invaliditetom.
Hrvatska je bila treća zemlja u svijetu koja je ratificirala Konvenciju o pravima osoba s invaliditetom, a prema posljednjim podacima Registra o osobama s invaliditetom Hrvatskog zavoda za javno zdravstvo, u Lijepoj našoj živi 508.350 osoba s invaliditetom, od čega je 60 posto muškaraca i 40 posto žena.
I dok osobe s invaliditetom u svom svakodnevnom životu nailaze na brojne prepreke, nažalost one ih, u istoj mjeri muče, i u poslovnom svijetu. Iako je stanje na tržištu i zaposlenost osoba s invaliditetom ove godine nešto bolja, brojni poslodavci, ali i radnici takvim osobama i dalje ne pružaju jednake mogućnosti. Da su brojne akcije kojima je cilj bio podići svijest javnosti urodile plodom, pokazuju nam posljednji podaci HZZ-a prema kojima je od 1. siječnja do 30. lipnja ove godine zaposleno 1.720 osoba s invaliditetom, što je rast od 12,5 posto u odnosu na prošlu godinu.
Također, vidljivo je i povećanje u ukupnom udjelu osoba s invaliditetom u odnosu na sve zaposlene za 0,6 posto. Od ukupnog broja zaposlenih osoba s invaliditetom, gotovo polovica (44,5 posto) pripada dobnoj skupini od 15 do 29 godina. Ako pogledamo spektar djelatnosti u kojima su osobe s invaliditetom najčešće zaposlene, vidljivo je da ih je najviše u djelatnosti pružanja smještaja te pripreme i usluživanju hrane (16,3 posto), prerađivačkoj industriji (15,2 posto) i javnoj upravi i obrani te obveznom socijalnom osiguranju (14,7 posto).
Nije sve tako crno
Te male, ali značajne pomake na bolje, osjetio je i naš sugovornik Franjo Andrijević koji nam je otkrio kako unatoč svom invaliditetu kroz život nije nailazio na puno predrasuda.
“Imam urođenu aplaziju desne šake i mogu reći da ni u svojim mlađim danima nisam imao nekih većih problema. Društvo u kojem sam odrastao uvijek me je dobro prihvaćalo. Ni u školi nisam imao nekih većih problema, svi su se prema meni odnosili kao i prema svakom drugom pojedincu, a slična situacija snašla me i na tržištu rada”, kazao nam je Franjo.
Kako prepričava, na njegovom prvom razgovoru za posao, poslodavac nije veliku pažnju posvećivao njegovom invaliditetu već ga je zanimalo što on zna te kako svojim znanjem i vještinama može doprinijeti kompaniji.
“Do sada sam bio na ukupno tri razgovora za posao, a samo jednom su me pitali jesam li siguran da mogu obavljati posao jer se radilo o slaganju artikala na police dućana”, dodao je.
Iako iz vlastitog iskustva ne može reći da je naišao na puno predrasuda, simpatični i pomalo samozatajni Franjo, ističe kako diskriminacija osoba s invaliditetom uvelike ovisi o vrsti invaliditeta.
“Mogu reći kako sam ja sretnik koji nije nailazio na diskriminaciju i predrasude. No, smatram kako bi poslodavci osobama s invaliditetom trebali dati priliku, bez obzira na to koju vrstu invaliditeta imaju. Svi smo mi u konačnici jednaki i želimo, na ovaj ili onaj način, doprinijeti zajednici u kojoj živimo”, zaključio je Franjo.
I upravo je ta jednakost, šansa za pronalaskom svog mjesta pod suncem ono čemu bi svi trebali tražiti i ono što bi svi trebali na isti način dobiti. Kako je poznati fizičar Albert Einstein jednom rekao: “Pred Bogom smo svi isti. Svi smo jednako mudri, ali i jednako glupi” - pa zašto bi onda na tržištu rada stvari bile drugačije!?
