Profesionalno sagorijevanje, odnosno burnout, rijetko nastaje zbog samo jednog problema. Češće je riječ o dugotrajnom pritisku koji dolazi iz nekoliko različitih smjerova i koji se s vremenom pretvara u ozbiljnu mentalnu i emocionalnu iscrpljenost.
Drugim riječima, problem nije samo u tome koliko radimo, nego i u tome što smo naučili vjerovati o radu, kakva pravila vrijede u organizaciji u kojoj radimo te kakva očekivanja sami postavljamo pred sebe.
U članku originalno objavljenom na portalu Fast Company, autorica Sally Clarke izdvaja tri kulturna čimbenika koji se međusobno nadopunjuju i stvaraju idealne uvjete za burnout.
Burnout nije samo „težak period na poslu“
Svjetska zdravstvena organizacija burnout definira kao sindrom koji nastaje kao posljedica kroničnog stresa na radnom mjestu kojim se nije uspješno upravljalo.
Ključna riječ pritom je upravo „kroničnog“.
Burnout nije nekoliko napornih dana, intenzivan mjesec ili povremeni ostanak na poslu do kasno zbog važnog projekta. Riječ je o pritisku koji traje dovoljno dugo da počne mijenjati način na koji doživljavamo posao, vlastite sposobnosti i svakodnevno funkcioniranje.
Prema definiciji Svjetske zdravstvene organizacije, burnout se najčešće prepoznaje kroz tri obilježja:
• izraženu iscrpljenost i nedostatak energije
• sve veći mentalni odmak od posla, negativizam ili cinizam
• osjećaj smanjene profesionalne učinkovitosti
Zato se pravo pitanje ne svodi samo na to radimo li previše. Važnije je zapitati se: što dugoročno proizvodi stres koji nas dovodi do sagorijevanja?
Clarke smatra da odgovor treba tražiti u kombinaciji triju različitih utjecaja.
1. Kada zaposlenost postane mjerilo vrijednosti
Prvi uzrok burnouta često je najmanje vidljiv jer postoji puno prije nego što uopće uđemo na tržište rada.
Od ranih godina učimo određene ideje o uspjehu, produktivnosti, ambiciji i vrijednosti rada. U mnogim sredinama odmor se još uvijek doživljava kao lijenost, dok se prekovremeni rad interpretira kao dokaz predanosti i ambicije.
Produktivnost i rezultati pritom lako postaju mjerilo osobne vrijednosti. Nije slučajno ni to što djecu često pitamo što žele „biti“ kada odrastu, dok odrasle pri upoznavanju gotovo automatski pitamo čime se bave. Posao tako prestaje biti samo jedan dio identiteta i počinje zauzimati puno veći prostor. Osoba koja je stalno zauzeta može se doživljavati uspješnijom, poželjnijom ili važnijom od nekoga tko jasno postavlja granice između posla i privatnog života.
Takve poruke možda nisu zapisane ni u jednom pravilniku, ali stvaraju okvir unutar kojeg donosimo odluke o karijeri, odmoru i vlastitim granicama.
2. Organizacijska kultura
Drugi čimbenik puno je lakše prepoznati jer se nalazi neposredno oko nas.
Način na koji je tvrtka organizirana, kako menadžeri vode timove i što se u organizaciji nagrađuje mogu snažno utjecati na rizik od burnouta.
Kronični manjak zaposlenika, prevelik opseg posla, nejasne odgovornosti, stalne reorganizacije i očekivanje trajne dostupnosti nisu samo povremene poteškoće. Ako postanu normalan način rada, stvaraju sustav u kojem je kronični stres gotovo neizbježan.
Poseban problem nastaje kada postoji veliki jaz između onoga što kompanija govori i onoga što zaposlenici svakodnevno doživljavaju.
Organizacija, primjerice, može tvrditi da su joj „ljudi na prvom mjestu“ i istodobno nagrađivati zaposlenike koji su uvijek online, odgovaraju na poruke izvan radnog vremena ili preuzimaju sve veći opseg posla bez dodatnih resursa.
Takvu pojavu Clarke opisuje kao svojevrsnu kulturu licemjerja.
U takvom okruženju ni programi za wellbeing, radionice upravljanja stresom ili povremeni slobodni dani ne mogu riješiti temeljni problem ako se sam način rada ne mijenja. Dobra namjera poslodavca nije dovoljna ako je sustav i dalje postavljen tako da zaposlenike dugoročno iscrpljuje.
3. Samonametnuti pritisak
Treći čimbenik možda je i najteže prepoznati jer više ne dolazi izvana.
S vremenom možemo toliko usvojiti poruke društva i radnog okruženja da ih počnemo doživljavati kao vlastita uvjerenja.
Primjerice:
„Ne stajem kada sam umoran, nego kada završim.“
„Ako želim uspjeti, moram izdržati.“
„Tražiti pomoć znači da nisam dovoljno sposoban.“
„Odmor ću zaslužiti kada sve obavim.“
Nitko se ne rađa s takvim uvjerenjima. Usvajamo ih kroz obitelj, školovanje, društveno okruženje, medije, radna mjesta i poruke o tome što znači biti uspješan.
Paradoksalno, upravo osobe koje su vrlo motivirane, ambiciozne i odgovorne mogu biti posebno izložene ovom obliku pritiska.
Ako vlastitu vrijednost snažno povezujemo s postignućima, lako ćemo zanemariti prve znakove iscrpljenosti, preuzimati još zadataka i nastaviti raditi i kada nam tijelo već govori da je potrebno stati.
Izvor: Fast company