Manjak radne snage nije neka novost, posebno u branši turizma i ugostiteljstva. Ono što može obradovati ljude kvalificirane za te poslove jest činjenica da su poslodavci ove godine spremni dati veće plaće svojim radnicima i ponuditi im kvalitetan smještaj, ali usprkos tome, radne snage i dalje nema. Zašto je tome tako, nije teško pogoditi – ljudi su ili iselili ili se prekvalificirali jer zadnje dvije pandemijske godine je valjalo preživjeti.
- Nije da ljudi neće raditi, nego jednostavno nema tko raditi - komentirao je Ante Vlašić, predsjednik Udruge ugostitelja Dubrovnik.
- To čak nema nikakve veze s plaćom. Možete im dati 100.000 kuna, ljudi nema! Postoji samo određeni broj djelatnika koji može raditi ove poslove, i koju god plaću da nudite, ista vam je stvar. Ljudi za našu djelatnost nema – ističe za Dubrovački dnevnik.
– U doba korone su se pojavile nove djelatnosti koje su drastično narasle i odvele sa sobom jedan dio radne snage. Ljudi nisu mogli čekati da se naši 'genijalci' odluče da mi ipak nismo tako opasni i da nas ne treba zatvarati – rekao je Vlašić, aludirajući na diskutabilne odluke stožera.
– U tom smo periodu izgubili radnu snagu pa i dalje imamo kroničan nedostatak radnika. Pored toga, imamo nenormalnu inflaciju. Što je, tu je, moramo se snaći – dodao je predsjednik Udruge ugostitelja Dubrovnik. – Ljudi iz naše branše otišli su u druge djelatnosti, transport, logistiku, trgovinu, građevinu. Nisu mogli čekati da se država udostoji otvoriti nešto što u samom startu nije trebalo zatvoriti.
Pa kako se poslodavci snalaze?
– Nikako. U jednom lokalu radimo samo jednu smjenu, mijenjam svaki dan nekoga tko je na slobodnom danu i radim ja – rekao je Ante Vlašić. – Uskakao sam i prije, ali jednostavno ne mogu rasti. Smanjujemo obim poslovanja i radno vrijeme, radimo s onim što imamo.
- Radnu snagu uvozimo odakle god žele doći. Dobro došli su svi koji žele raditi. Pretežno su to, već duže vrijeme, ljudi iz regije, odnosno iz zemalja bivše Jugoslavije. Oni su jezično najbliži nama i najlakše se adaptiraju, a sad je potražnja već krenula i prema Dalekom istoku, pa i prema Južnoj i Srednjoj Americi. Već gledamo Nepalce i Filipince kao konobare, zašto ne. Imamo opciju da nam ne radi nitko ili da rade oni koji su voljni raditi. Svi govore engleski pa nema jezične barijere. Toga je uvijek bilo i bit će. Isti ljudi koji su dolazili u doba bivše Jugoslavije iz jedne republike u drugu, sad dolaze iz jedne u drugu državu. Nije to nikakav problem. Nama je jedino razlika između ove i recimo, 2019. godine, što su se i za Makedonce, Srbe i državljane BiH otvorile granice EU. U tome je drastična razlika jer se jedan veliki broj tih ljudi odlučio za rad u Njemačkoj, Austriji, Italiji. Sve ima svoje prednosti i nedostatke – zaključio je Vlašić.
- Što se tiče kvota, već smo u veljači i ožujku počeli tražiti ljude, budući da je ta procedura relativno duga i bila je gužva jer je potražnja bila velika - rekla je Nikolina Farčić, predsjednica Obrtničke komore Dubrovačko-neretvanske županije.
– Imam informaciju s terena od kolega da često daju oglase i da se od naših ljudi nitko ne javlja, čak ni na uvjete koji su povoljni u kontekstu ove djelatnosti, čak ni kad nude smještaj plus dobru plaću. Nitko nema feedback pa su svi posegnuli za kvotama jer nema druge – ističe Farčić.
Farčić dodaje kako će to biti dugoročan problem, pogotovo u kontekstu novih ulaganja u turizam, novih kapaciteta i investicija.
- Možda je to sad sve stalo zbog covida, ali opet će doći na dnevni red jer ljudi nisu odustali od dodatnih investicija u turizam, odnosno smještajne kapacitete i ugostiteljstvo, a to je onda lančana reakcija i rezultira pomanjkanjem radne snage. 'Kostur' stalno zaposlenih ljudi svi imaju, pa se, po naški rečeno, rastegnu koliko se mogu rastegnuti. Smanji se broj stolova ili se služi samo objed i večera. Negdje su morali odustati od jednog dijela poslovnog plana ako ne mogu servisirati svoju uslugu. Ima dosta Makedonaca koji su ušli kroz kvote, tu su i Nepalci i Filipinci kojih je već puno u ugostiteljstvu i uslužnim segmentima hotelijerstva i smještajnih kapaciteta. Prije su više bili u građevini, ali sada agencije za zapošljavanje nude Nepalce i u drugim djelatnostima. Oni govore engleski pa nema jezičnih zapreka – zaključila je Nikolina Farčić.
