Zašto luduju cijene nekretnina i zašto će se njihov vrtoglavi rast nastaviti? Razloga je napretek. Poskupljenje stanova, apartmana, kuća i poslovnih prostora trenutno najviše pogoni inflacija, a građani, u strahu da im novac ne propadne, ne bude obezvrijeđen velikim poskupljenjima svih roba i usluga, štednju panično pretvaraju u "beton i ciglu".
Drugi razlog su niske kamate na štedne uloge. Od njih više nema nikakve koristi. Prije velike svjetske krize 2008., oni koji su na bankama imali štednju u vrijednosti jednog prosječnog stana, znali su dobivati u kamatama neznatno manje nego što bi zaradili od najma da su kupili nekretninu. Danas to više nije tako. Zato se kapital seli tamo gdje se može oploditi: na tržište nekretnina. Makar se ta investicija isplatila tek za dugih dvadeset ili trideset godina.
Treći i ne manje bitan razlog je nedostatak radne snage i raspoloživog građevinskog zemljišta. I jedno i drugo tjera tvrtke koje se bave građevinskim inženjeringom na drastično podizanje cijena.
Na koncu, živimo u nesigurnim vremenima, a krov nad glavom je investicija na duge staze koja se svakako isplati jer daje osjećaj da nismo pogriješili kupujući nekretninu za sebe ili iduću generaciju. Mnogi su se u krizi od 2008. do 2014. gadno opekli, špekulirajući na tržištu kapitala, dionice su im preko noći postale tek bezvrijedan papir, pa sad radije ulažu u nekretnine jer je tu rizik kudikamo manji.
No, građevinski materijal zbog zastoja proizvodnje u pandemiji strašno je poskupio, što je cijenu metra četvornog odvuklo u nebo. U Splitu se kreće oko 2500 eura, što bi značilo da otprilike tri i pol prosječne neto plaće u Dalmaciji treba dati za kvadrat stana?! No, nije to samo u nas tako. I tamo gdje su plaće puno veće, kao u Švedskoj na primjer; stanovi na pristojnim gradskim lokacijama postaju nedostižni, a cijena takvih nekretnina za četveročlanu obitelji starta od 450 tisuća eura nadalje. U prekarijatu u kojem mladi ljudi često rade na određeno vrijeme pa ih banke iz tog razloga ne mogu kreditirati, u Europi se stvara kasta podstanara koji će se cijeli život provesti u tuđim stanovima ili se seliti tamo gdje su oni bitno jeftiniji, a to znači u provinciju.
Na Kordunu i Banovini, recimo, nekretnine se ne daju ni prodati ni darovati, a ako se tu i investira, otegotnu okolnost predstavlja činjenica da su to slabo naseljena područja na kojima nerijetko nema dovoljno radnih mjesta i dobrih poslovnih šansi. Zato se svi "nabijaju" u gradove uz more: i naši, i stranci, i povratnici iz inozemstva koji s onim što su zaradili ne mogu kupiti stan u Frankfurtu ili Dublinu, ali zato imaju taman za apartman u Splitu, Šibeniku, Zadru... Naročito se traže novogradnje. Interesantno je da su cijene takvih stanova u Splitu, koje su se prije pet godina na južnim pozicijama uz more kretale oko dvije tisuće eura po metru četvornom, danas narasle gotovo pa duplo!
„Da, donekle ste u pravu kad to kažete, zaista su prilično narasle, s tim da bih ja precizirala da se tu ne radi o novogradnjama, nego o stanovima novije gradnje, starima sedam, osam godina, a koje razlikujemo u odnosu na one nekretnine koje su netom izgrađene ili one koje su podignute još u socijalizmu ili ranije. Znači, cijene su u Splitu zaista visoke jer su izvođači radova ti koji diktiraju uvjete rada. Nemaju dovoljno radne snage, a i ono što imaju razvučeno je na nekoliko gradilišta, i zato se ne žele s investitorima pogađati oko konačne cijene. Interesantno je da više nema ni stanova u pretprodaji. Investitori žele sami dovršiti zgradu, i tek onda prodavati stanove, jer očekuju da će njihova cijena u međuvremenu ozbiljno porasti“, ispričala je za Slobodnu Dalmaciju Anita Lozo, agentica za posredovanje u prometu nekretnina iz tvrtke "Splitski vali" i dodaje da cijene građevinskog materijala na svjetskom tržištu divljaju, što uvelike pridonosi skupim kvadratima koji za mlade obitelji u Splitu postaju nedostižni.
Izvor: Slobodna Dalmacija
