"Ono što je rečeno i što je prešućeno na radnom mjestu ima direktne posljedice na etički kodeks, inovacije, inkluzivnost i zadržavanje talenata“, započela je svoj TED govor Megan Reitz, trenerica i govornica fokusirana na poboljšanje uvjeta radnika.
Naime, sve više tvrtki promovira ideju da bi se radnici na radnom mjestu trebali ponašati prirodno i jasno davati do znanja kakvu radnu kulturu žele.
“Ovo je era aktivizma zaposlenika”
No, mnogi poslodavci ne očekuju da će radnici tražiti rodnu ravnopravnost umjesto stola za ping-pong, poštovanje umjesto besplatnog sladoleda.
„Ovo je era aktivizma zaposlenika i to je sjajno. No, zašto se o tome piše kao o nečemu negativnom?“
Reitz se ovom temom pozabavila s Johnom Higginsom. Intervjuirali su stotine aktivista i osoba na vodećim pozicijama kako bi shvatili što treba poboljšati na radnim mjestima i kako zaista postići nešto. Zaključili su četiri vrlo važne stvari.
Za početak, pojam ‘aktivist’ je vrlo nezgodan. Dok se nekima čini poželjnim, nekima je naporan. Neki zamišljaju aktiviste kao ljude sa snom, a neke kao ljude koji prosvjeduju. U nekim zemljama je biti aktivist u određenim poljima opasno po život. I sama se prisjeća kako se vokalnog zaposlenika označavalo problematičnim, te su se kovali planovi kako mu dati otkaz. No, doslovce par ljudi ga je vidjelo kao nekoga tko bi mogao donijeti pozitivne promjene i željeli su ga pozvati u odbor da educira članove.
Shvaćanje aktivizma zaista je vrlo subjektivno, a poslodavci moraju postati svjesni vlastitih predrasuda koje imaju prema aktivistima, prenosi women in adria.
Svačiji se glas mora čuti, bez obzira na položaj u hijerarhiji
Drugo što su primijetili jest da poslodavci često imaju problema s pretjeranim optimizmom. Kako njihova pozicija raste, oni tako sve lošije procjenjuju što im zaposlenici žele reći. Precjenjuju svoje vještine slušanja, što znači da podcjenjuju ono što zaposlenici osjećaju.
„Kad imamo titule koje govore o našem statusu i autoritetu u kontekstu hijerarhije, obično ne shvaćamo kakav utjecaj te titule imaju na druge i na način na koji nam se obraćaju“, pojašnjava Reitz. Ljudi na visokim pozicijama moraju jako pozorno pratiti što se zbiva oko njih zbog zadrške koju osobe na niskim pozicijama imaju prema njima.
Treće što su primijetili jest da je izostanak akcije jednako politički kao i sama akcija. U intervjuima su im mnogi poslodavci govorili da su politički neutralni ili da se protive politici. No, Reitz ističe da tako nešto ne postoji.
Primjerice, surađivala je s direktorom HR-a jedne građevinske tvrtke. Njihova se konkurentska tvrtka našla u kontroverzama zbog omalovažavanja žena u industriji. Taj direktor se nije htio miješati kako bi izbjegao mogući konflikt. No, njegovi zaposlenici to nisu dozvolili jer njegova tišina bi značila da se slaže.
Osobe na vodećim pozicijama jednostavno se moraju izjasniti u određenim trenutcima jer ako to ne naprave, to se može svakako protumačiti.
Konačno, ističe kako poslodavci trebaju razmisliti o tome kako njihove politike i reakcije izgledaju zaposlenicima. Hoće li zaposlenici nešto prešutiti zato što misle da će se negativno odraziti na njihove mogućnosti za promaknućem ili povišicom? Strahuju li od otkaza ako izraze stav za koji misle da je suprotan stavu poslodavca? Sve je to važno za ugodan rad u poduzeću.
“Dijalog je neuredan, prepun nejasnoća”
Naravno, ako tvrtka samo kaže da podržava neki pokret, a ne podržava ga doista, primjerice donacijom, zaposlenici to znaju i važno im je. To im predstavlja tek fasadu iza koje se krije vodstvo kojem nije stalo ni do vlastitih zaposlenika. Ako tvrtka kaže da im je važno zapošljavati žene, a cijela se akcija svede na kratki tečaj i brojanje žena u tvrtki, to je – ništa. Nije dovoljno samo pričati o onome što bi trebalo učiniti. Konkretne akcije su potrebne.
To znači da bi i poslodavci trebali biti aktivisti. Oni bi potom zapošljavali i unaprjeđivali aktiviste. Malo po malo, cijela tvrtka bi se iskazivala kroz djela, a ne puke riječi.
Poslodavci trebaju biti pristupačni, a ne netko koga će se zaposlenici bojati.
„Dijalog je neuredan, prepun ranjivosti, nejasnoća, neslaganja. Zato ga lideri toliko i izbjegavaju“, pojašnjava Reitz. „Ali ne možete ga više izbjegavati, to nije održiva strategija. Trebamo biti bolji u eksperimentiranju.“
Ističe da ako ne možemo razgovarati o stvarima koje su nam važne, to za organizaciju znači katastrofu. Past će produktivnost, a talentirani će radnici odlaziti. Sve samo zato što im nije omogućeno da se izraze i poboljšaju vlastite uvjete rada.
Izvor: women in adria
