Nejednakost u raspodjeli bogatstva prisutna je u cijelom svijetu, pa tako i u Europi. Početkom 2025. najbogatijih pet posto stanovništva europodručja držalo je 45 posto neto imovine kućanstava, dok je najbogatijih deset posto raspolagalo s 57,4 posto, pokazali su podaci Europske središnje banke (ECB), prenosi N1.
Ovakva koncentracija bogatstva održava raspravu o porezu na bogatstvo u središtu političkih i društvenih diskusija u mnogim državama. Nedavno je francuski milijarder Bernard Arnault oštro kritizirao prijedlog uvođenja posebnog poreza od dva posto na imovinu građana veću od sto milijuna eura, nazvavši ga napadom pogubnim za naše gospodarstvo.
Prema podacima organizacije Tax Foundation, u 2025. porez na ukupnu neto imovinu pojedinaca postoji samo u Španjolskoj, Norveškoj i Švicarskoj. Pragovi oporezive imovine i stope razlikuju se od zemlje do zemlje. Uz to, Francuska, Italija, Nizozemska i Belgija naplaćuju poreze na određene kategorije imovine, ali ne i na ukupnu neto imovinu pojedinaca.
Španjolska
Porez na bogatstvo progresivan je i kreće se od 0,16 do 3,5 posto na imovinu iznad 700.000 eura. Rezidenti plaćaju porez na imovinu u cijelom svijetu, a nerezidenti samo na imovinu unutar Španjolske. Ujedno, 2022. je uveden i dodatni "porez solidarnosti" s rasponom stopa od 1,7 do 3,5 posto na neto imovinu veću od tri milijuna eura. Porez, iako zamišljen kao privremena mjera tijekom krize troškova života, postao je trajni instrument i nadopunjuje postojeći porez na bogatstvo.
Norveška
Norveška naplaćuje porez od jedan posto na imovinu iznad 1,7 milijuna norveških kruna (oko 145.425 eura) pa sve do 20 milijuna NOK (1,71 milijun eura). Za imovinu iznad tog praga stopa se povećava na 1,1 posto. Od toga 0,7 posto ide općinama, a 0,3 posto središnjoj vladi.
Švicarska
Porez na bogatstvo u Švicarskoj karakteriziraju relativno niski pragovi oslobođenja, koji se razlikuju po kantonima. Prema OECD-u, to znači da porez ne zahvaća samo najbogatije, već i velik dio srednje klase. Primjerice, u Zürichu porez počinje već od 80.000 CHF (85.560 eura) za samce, uz početnu stopu od 0,05 posto. Za bračne parove i samohrane roditelje prag se podiže na 159.000 CHF (170.090 eura). Stopa postupno raste do 0,3 posto za imovinu veću od 3,262 milijuna CHF (3,49 milijuna eura) za samce i 3,342 milijuna CHF (3,58 milijuna eura) za bračne parove i roditelje s malom djecom.
Porezi na odabranu imovinu
U Francuskoj rezidenti plaćaju porez na nekretninsko bogatstvo ako neto vrijednost njihovih nekretnina u svijetu doseže 1,3 milijuna eura, dok su nerezidenti obveznici ako vrijednost njihove francuske imovine prelazi taj prag. Ovisno o vrijednosti imovine, stopa može biti do 1,5 posto. Italija, Belgija i Nizozemska također imaju poreze na pojedine oblike imovine, poput financijskih sredstava.
Prihodi od poreza na bogatstvo
OECD navodi da je Švicarska 2023. prikupila 9,5 milijardi eura od poreza na neto imovinu, što je činilo 4,3 posto ukupnih poreznih prihoda. Španjolska je ostvarila 3,1 milijardu eura (0,6 posto), Norveška 2,7 milijardi eura (1,5 posto), a Francuska 2,3 milijarde eura (0,2 posto). U udjelu BDP-a, prihodi su i dalje mali - od 0,21 posto u Španjolskoj do 1,16 posto u Švicarskoj.
Zemlje koje su ukinule porez na bogatstvo
U posljednjih 30 godina više država odlučilo je ukinuti porez na bogatstvo. Broj članica OECD-a koje su ga imale pao je s 12 u 1990. na svega četiri u 2017. U Europi su to učinile Austrija (1994.), Danska (1997.), Njemačka (1997.), Nizozemska (2001.), Finska, Island i Luksemburg (2006.), te Švedska (2007.).
Zašto su porezi ukinuti?
OECD u izvještaju navodi da su glavni razlozi visoki troškovi provedbe i opasnost od bijega kapitala. Povećana mobilnost kapitala i dostupnost poreznih oaza značili su da porezi na bogatstvo često nisu ispunili svoju redistributivnu svrhu.
Ekonomistica Tax Foundationa Cristina Enache objašnjava da se velika očekivanja često sudaraju s realnošću - kada je porez koncentriran na mali broj bogatih i vrlo mobilnih pojedinaca, čak i malo povećanje stope može dovesti do bijega kapitala i preseljenja imućnih u susjedne zemlje. Time države gube ne samo prihod od poreza na bogatstvo, nego i od poreza na dohodak i potrošnju, koji čine najvažniji dio proračunskih prihoda europskih država.