U jednom kutku zemaljske kugle, netko je jutros u novi radni tjedan zakoračio pregledom bilješki, razmjenom ideja i aktivnim traženjem rješenja. Svaka nova informacija budi znatiželju, svaki uspjeh tima doživljava se kao osobna pobjeda, a ulaganje dodatnih napora kako bismo se razvijali u profesionalnom smislu i doprinosili rastu tvrtke je nešto što ta osoba podrazumijeva.
Negdje drugdje, nečiji tuđi radni tjedan započeo je tek formalno, bez posebnog interesa, uz minimalnu uključenost i pogled koji češće luta prema satu nego prema kolegama. Zadaci se odrađuju, ali bez traga inicijative ili želje da se doprinese više od nužnog.
Ovaj kontrast nije rijedak u poslovnom svijetu.
Gallupovo novo globalno istraživanje pokazuje da angažiranost zaposlenika može znatno varirati, a rad na daljinu otvara dodatne paradokse. Može potaknuti veću predanost poslu, ali istovremeno smanjiti osjećaj opće životne dobrobiti.
Na svjetskoj razini, radnici koji u potpunosti rade remote, odnosno na daljinu, imaju najveću vjerojatnost da budu angažirani na poslu (31%), u usporedbi s zaposlenicima koji rade hibridno (23%), potom radnicima koji dolaze na radno mjesto, ali bi mogli raditi od doma (23%), te onima čiji posao ne dopušta rad na daljinu te svakodnevno dolaze na rando mjesto (19%). To su rezultati najnovijeg izvještaja State of the Global Workplace, koji prati kako se zaposlenici diljem svijeta snalaze u poslu i životu.
Angažiranost zaposlenika mjeri razinu entuzijazma prema poslu te osjećaj povezanosti s timom i organizacijom, što izravno utječe na rezultate tima i poslovni uspjeh. Radnici na daljinu mogu biti angažiraniji jer imaju veću autonomiju. Ta sloboda im omogućuje da igraju na svoje prednosti, lakše „uhvate ritam” i učinkovitije koriste svoje vrijeme.
Radnici na daljinu – angažirani, ali opterećeni
Međutim, iako pokazuju višu angažiranost, remote radnici rjeđe ističu kako im u životu ide dobro (36%) u usporedbi s hibridnim radnicima (42%) i onima koji dolaze na posao, ali koji mogu raditi na daljinu (42%). Ipak, bolje stoje od onih koji rade isključivo u uredu (ili nekoj drugoj lokaciji) bez mogućnosti rada od kuće (30%).
Remote radnici također češće prijavljuju osjećaje ljutnje, tuge i usamljenosti preostale promatrane skupine radnika.
Zašto rad na daljinu može biti psihički zahtjevniji?
Podaci jasno pokazuju: potpuna fizička odsutnost iz radnog okruženja često nosi veću mentalnu i emocionalnu cijenu. Evo što najčešće stoji iza toga:
• Fizička udaljenost stvara i mentalnu udaljenost. Kad se naš rad svede na „odradim i zatvorim laptop” pristup poslu, izostaju trenuci koji grade povezanost poput razgovora uz kavu, spontanog smijeha, zajedničkih ručkova i malih priča neophodnih za stvaranje timskog duha. Istraživanja pokazuju da je čak i jednostavno dijeljenje obroka s drugima jednako snažan pokazatelj životne dobrobiti kao i visina primanja.
• Sloboda nosi svoje breme. Autonomija u radu može biti motivirajuća, ali kad granice postanu previše rastezljive, pretvara se u izvor stresa. Samostalno planiranje vremena i koordinacija s drugima bez jasnih okvira lako postanu iscrpljujući. Nije slučajno da i udaljeni i hibridni radnici bilježe više razine stresa. Fleksibilnost, čini se, ima svoju cijenu.
• Tehnologija zna biti kamen spoticanja. Suradnja putem ekrana i poruka rijetko kada se odvija potpuno glatko. Kada posao zahtijeva visoku razinu koordinacije, digitalne prepreke postaju frustrirajuće, a udaljeni radnici često imaju ograničen pristup resursima i opremi koju bi uživo mogli koristiti bez problema.
Zašto je dobrobit udaljenih radnika važna poslodavcima?
Angažiranost i dobrobit zajedno tvore temelj dugoročne produktivnosti i odanosti zaposlenika. Gallupovi podaci to jasno potvrđuju:
• Čak 57% radnika na daljinu aktivno traži ili potiho razmatra nove poslovne prilike
• Među angažiranima, taj udio pada na 47%
• Kada su radnici istovremeno angažirani i zadovoljni svojim životom, samo ih 38% razmišlja o promjeni posla
Poslodavci koji žele zadržati svoje udaljene ljude trebaju ulagati i u njihovu angažiranost i u njihovu dobrobit. To znači ne samo omogućiti fleksibilne radne obrasce, nego i stvarati prilike za međusobno povezivanje, kako bi se ublažile psihološke posljedice rada u samoći.
