Inbox se puni brže nego što ga stižemo prazniti, rokovi se opasno približavaju, telefon ne prestaje zvoniti, a popis zadataka djeluje kao da se sam od sebe produžuje. U trenucima kada posao „gori pod nogama“, najčešće ne tražimo čuda, nego ruku pomoći. Nekoga tko će uskočiti, preuzeti dio tereta ili barem pitati: Trebaš li pomoć?
No koliko često se to doista događa? Koliko se, kada zagusti, možemo osloniti na kolege s kojima dijelimo ured, tim ili virtualni radni prostor? Upravo je to pitanje bilo u fokusu ankete koju je provela Alma Career Croatia, a u kojoj je sudjelovalo gotovo 250 ljudi.
Kad brojke govore o (ne)kolegijalnosti
Rezultati ankete pokazuju da hrvatske radne sredine još uvijek traže ravnotežu između individualnih ciljeva i timske podrške. Iako se solidan dio zaposlenih može osloniti na kolege kada pritisak poraste, takva podrška je češće povremena nego sustavna.
Naime, tek 17% ispitanika navodi da u stresnim situacijama uvijek, bez iznimke može računati na pomoć kolega. Riječ je o radnim okruženjima u kojima se suradnja ne doživljava kao iznimka, već kao dio svakodnevice. Dodatnih 34% zaposlenih ističe da podršku dobiva u većini slučajeva, što upućuje na to da više od polovice ispitanika ima barem djelomičan osjećaj sigurnosti kada stvari krenu po zlu.
No druga strana medalje jednako je izražena. Trećina (32%) ispitanika navodi da se na kolege može osloniti rijetko i to uglavnom tek nakon što sami zatraže pomoć. Još je snažniji signal podatak da se 18% zaposlenih uopće ne osjeća podržano na radnom mjestu.
Ovi podaci sugeriraju da kolegijalnost u mnogim radnim sredinama postoji, ali nerijetko ovisi o osobnim odnosima, trenutnom opterećenju ili spremnosti pojedinca da pomoć zatraži. Sustavna, proaktivna podrška, i dalje je rjeđa nego što bi zaposlenici željeli.
