Posljednjih nekoliko godina menadžeri pokušavaju odgonetnuti što se događa s koncentracijom na poslu. Raspravljamo o izgaranju, tihom odustajanju i o tome pristupaju li mlađe generacije radu drukčije od svojih prethodnika. No nova istraživanja sugeriraju kako mnogi zaposlenici nisu se emocionalno udaljili od posla, jednostavno su iscrpljeni gledanjem u ekrane svojih računala.
Istraživanje koje su proveli VSP Vision Care i Workplace Intelligence pokazuje da uredski radnici danas provedu gotovo 100 sati tjedno gledajući u različite ekrane, piše Fast company.
Većina ispitanika navodi da im naprezanje očiju izravno smanjuje produktivnost. Oni koji osjećaju vizualnu nelagodu procjenjuju da zbog toga tjedno izgube gotovo cijeli radni dan. To je brojka koja bi svakog lidera trebala natjerati na razmišljanje.
Mjerimo angažiranost, a zanemarujemo izdržljivost
Kad rezultati počnu padati, organizacije najprije preispituju motivaciju i kulturu. Jesu li zaposlenici dovoljno posvećeni? Imaju li dovoljno otpornosti? Je li im stalo do posla?
Ta pitanja nisu nevažna. Ali ... Suvremeno radno mjesto zahtijeva razinu vizualne intenzivnosti kakvu dosad nismo poznavali. Prema istraživanju, uredski radnici provedu oko 93 posto svojih budnih sati radnim danom fokusirani na zaslone.
Što to znači u praksi? Video-pozivi bez predaha. Neprekidne notifikacije. Stalno prebacivanje između dokumenata, analitičkih ploča i beskonačnih nizova e-poruka. Čak su i poslovi koji su nekoć uključivali kretanje i izravnu komunikaciju danas preseljeni u digitalne okvire.
Takav ritam s vremenom mijenja način na koji održavamo koncentraciju. Umor se gomila polako, gotovo neprimjetno. A kada se napokon pokaže kroz rastresenost ili razdražljivost, često ga pogrešno tumačimo kao manjak angažmana, umjesto kao znak preopterećenja.
Ljudska pažnja nije neiscrpan resurs. Ako posao traži sate neprekinute vizualne usredotočenosti, problem možda nije u manjku predanosti, nego u loše osmišljenoj strukturi rada.
Digitalni umor kao kulturološki problem
Jedan od zanimljivijih nalaza istraživanja nije samo količina vremena pred ekranima, nego i manjak sustavne podrške. Tek oko trećine zaposlenika kaže da njihova tvrtka aktivno potiče pauze za oči ili educira o upravljanju digitalnim naprezanjem, iako većina HR stručnjaka priznaje da bi se moglo učiniti više.
U mnogim tvrtkama produktivnost se neprimjetno poistovjetila s neprekidnom digitalnom prisutnošću. Ako si stalno online, znači da si vrijedan. U takvom okruženju i kratko udaljavanje od ekrana može djelovati kao rizik.
Rijetko koji lider svjesno stvara takav pritisak. No kada očekivanja o dostupnosti nisu jasno postavljena, zaposlenici ih sami pretpostavljaju. Ostaju duže online, odgovaraju brže, ignoriraju nelagodu – sve kako bi pokazali predanost.
S vremenom to postaje norma. A kad produktivnost počne kliziti nizbrdo, objašnjenja tražimo posvuda, samo ne ondje gdje su najbliža: u sustavu koji od ljudi traži razinu vizualne izdržljivosti koja dugoročno nije održiva.
Generacija Z ne odbija rad, nego preispituje njegov oblik
Rad s pripadnicima generacije Z i mladim profesionalcima pokazuje da mlađe generacije ne zaziru od truda. One propituju pretpostavke o tome kako učinkovit rad zapravo izgleda.
Zašto kamera mora biti stalno uključena ako je važniji ishod od dojma? Zašto sastanak mora trajati sat vremena ako se odluka može donijeti za dvadeset? Zašto je stalna dostupnost važnija od jasnih pravila komunikacije?
Neki to doživljavaju kao nestrpljivost ili manjak otpornosti. No moguće je i drugo tumačenje. Generacija Z ušla je na tržište rada u vrijeme snažne digitalne akceleracije i često prva primjećuje gdje sustav „škripi”.
Ako cijela generacija upozorava na problem neprekidnog boravka pred ekranima, možda nije riječ o generacijskom jazu, nego o modelu rada koji se još nije uskladio s ljudskim granicama.
Izvor: Fast company