Način na koji radimo nikada nije bio statičan. Kroz povijest su se mijenjali poslovi kojima smo se bavili, uvjeti u kojima smo radili, alati koje smo koristili i, možda najvidljivije, radno vrijeme. Od poljoprivrednih ciklusa koji su pratili izlazak i zalazak sunca, preko industrijskih hala ispunjenih parom i strojevima, do uredskih zgrada i digitalnih platformi, rad se stalno prilagođavao društvu koje ga je oblikovalo.
Radno vrijeme ima posebno mjesto u toj priči. Početkom 20. stoljeća Henry Ford uveo je osmosatni radni dan i slobodne vikende, postavivši temelje modela rada koji će desetljećima dominirati zapadnim svijetom. Rad od 9 do 5, od ponedjeljka do petka, uz plaćeni godišnji odmor, postao je simbol stabilnosti, napretka i ravnoteže između posla i privatnog života.
No posljednjih godina taj se model sve brže raspada. Radimo s različitih lokacija, u različito vrijeme, uz fleksibilnije rasporede i sve tanje granice između poslovnog i privatnog. Za mnoge je klasično radno vrijeme već stvar prošlosti, a paralelno s time polako, ali postojano, raste i broj onih koji svjesno biraju rad vikendom, ne kao nužno zlo, nego kao strategiju prilagodbe.
Brojke koje potvrđuju trend
Prema analizi navika više od 200.000 zaposlenika u 777 tvrtki, koju je provela tvrtka ActivTrak, specijalizirana za analitiku radne snage i softver za produktivnost, prošle je godine 5% uredskih radnika u SAD-u radilo vikendom, što predstavlja porast od 9% u odnosu na 2023. godinu, piše business insider.
Ti su zaposlenici subotom i nedjeljom u prosjeku radili oko pet i pol sati, a rad vikendom bio je najčešći među zaposlenima u srednje velikim tvrtkama s 1.000 do 5.000 zaposlenih. Podaci Američkog zavoda za statistiku rada pokazuju da su 2024. osobe s diplomom prvostupnika vikendom radile u prosjeku četiri sata, dok je oko 29% svih zaposlenih barem dio vikenda provelo radeći.
Od fleksibilnosti do nove radne kulture
Porast rada vikendom događa se u širem kontekstu promjena u globalnoj radnoj kulturi. Kineski model 996, koji podrazumijeva rad od 9 ujutro do 9 navečer, šest dana u tjednu, sve je prisutniji i u Silicijskoj dolini. Razdoblje tzv. „lazy girl jobova“ ustupilo je mjesto eri potpune posvećenosti, a pojedine AI tvrtke otvoreno zahtijevaju duge radne sate kako bi ostale konkurentne. Da se radni tempo ubrzava i izvan ureda, pokazuje i analiza korištenja korporativnih kreditnih kartica tvrtke Ramp, prema kojoj je u San Franciscu zabilježen porast narudžbi obroka subotom između siječnja i kolovoza 2025. u usporedbi s istim razdobljem prethodne godine.
Vikend kao alat, ne kao žrtva
Za neke rad vikendom nije znak pritiska, već način da ostatak tjedna učine održivijim. Joey Sanford, jedan od prvih account executivea u startupu, počeo je redovito raditi vikendom nakon što je prije dvije godine postao otac. Takav raspored omogućuje mu da bude prisutan u obiteljskim rutinama i da poštuje židovski Šabat, koji započinje u petak poslijepodne. Više radi u nekonvencionalnim terminima, poput subotnjih i nedjeljnih večeri ili ranih jutara, ali zato ima jasne granice kada se u potpunosti isključuje. „Mislim da uz mekane granice možete imati izuzetno čvrste granice“, kaže. Njegov tim zna kada je nedostupan, ali i da se na njega mogu osloniti u drugim terminima. „Ne radim to jer moram, nego jer želim.“
Dani bez prekida
Drugima su vikendi postali rijedak prostor bez distrakcija. Izvješće Microsofta iz 2025. pokazuje da radnici dožive oko 275 distrakcija dnevno, što znači prekid otprilike svake dvije minute tijekom klasičnog radnog vremena. Prema istraživanju aplikacije Reclaim.ai, prosječan uredski radnik 2024. proveo je gotovo 15 sati tjedno na sastancima.
Cassaundra Kalba, koja radi u odnosima s javnošću, prisjeća se kako je ranije u karijeri radila vikendima kako bi se dokazala i bila korak ispred. Danas nedjeljom navečer prolazi e-mailove ili obavlja dio posla bez sastanaka i notifikacija. „Ono što je počelo kao ambicija da budem najbolja, pretvorilo se u alat koji mi pomaže da tjedan prođe lakše i uspješnije“, kaže.
Kad se posao i život ne razdvajaju, nego prepliću
Način na koji se rad i privatni život isprepliću povezan je i s promjenama u načinu života. Ljudi kasnije stupaju u brak, kasnije imaju djecu ili ih uopće nemaju, te više vremena provode sami. To često znači i više raspoloživih sati za posao. Lindsay Mahaney, koja radi u PR-u, vikendom ne prima poslovne pozive i striktno se isključuje tijekom godišnjeg odmora, no priznaje da joj je teško ugasiti kreativni dio uma. Ideje joj često dolaze dok trči ili navečer, pa vikendom bilježi misli ili priprema nadolazeći tjedan. „Kreativni dio mozga se ne isključuje“, kaže.
Vrijeme kao nova valuta
Slično razmišlja i Fanni Gabor, direktorica za „flow“ u tvrtki za digitalnu sigurnost identiteta, kojoj je posao trenutačno glavni fokus u životu. Vrijeme nastoji ulagati u učenje, razvoj i dubinski rad, čak i ako to znači vikend-sastanke s direktorom, koji joj je ujedno mentor i blizak suradnik. Takav kompromis, kaže, omogućuje joj da tijekom tjedna brine o zdravlju, tjelovježbi i snu, umjesto da sagori u tempu nalik 996 i onda potpuno klone nedjeljom.
Izbor, a ne prisila
U razdoblju kada se sigurnost radnog mjesta doživljava kao krhka, dodatni sati mogu djelovati kao nužnost. No zajedničko ljudima koji svjesno biraju ovakav raspored jest osjećaj kontrole. Ne rade zato što moraju, već zato što im takav ritam daje autonomiju. „Vrijeme je ograničen resurs“, kaže Gabor. „Novac se može nadoknaditi, ali vrijeme ne.“ Za neke je upravo pretvaranje nedjelje u novu vrstu ponedjeljka način da tim resursom ponovno upravljaju.
Izvor: business insider