Radni dan je završio, vratili smo se kući, kad odjednom stiže mail od šefa... Zatim poruka u whatsapp grupu koju ste napravili s kolegama... Pa kratko pitanje na koje se, naravno, 'može odgovoriti u dvije minute'... Barem u teoriji. Jer nakon odgovora često dolazi novo pitanje, a naša večer se polako pretvara u produžetak radnog vremena.
Takva situacija otvara neugodno pitanje: javljamo li se zato što posao doista ne može čekati do jutra ili zato što ne želimo da se naša šutnja protumači kao nezainteresiranost?
Dostupnost se očekuje, nagrada je manje izvjesna
U istraživanju platforme Software Finder, provedenom među 1.006 američkih radnika, 71 posto ispitanika izjavilo je da osjeća pritisak da bude dostupno izvan radnog vremena, piše Fast Company.
Među milenijalcima i pripadnicima generacije X taj udio iznosi 72 posto, dok je među pripadnicima generacije Z nešto niži i iznosi 65 posto. Drugim riječima, pritisak je izražen u svim promatranim generacijama, uključujući i najmlađu.
Još je zanimljivije što zaposlenici misle da su za tu dostupnost dobili. Njih 69 posto smatra da ona nije značajnije utjecala na njihovu karijeru, a samo 8 posto izravno povezuje promaknuće s dostupnošću nakon radnog vremena.
To su procjene ispitanika, a ne dokaz da odgovaranje na večernje poruke nikome ne pomaže u napredovanju. Ipak, rezultati otvaraju pitanje koliko su očekivanja jasna i koliko je pouzdano obećanje da će se dodatno odricanje prepoznati.
Riječ je o američkom istraživanju, pa navedene postotke ne možemo preslikati na hrvatsko tržište rada. Pitanje koje postavljaju, međutim, relevantno je za svaku organizaciju u kojoj nije sasvim jasno kada radni dan završava.
Kad brz odgovor postane potvrda predanosti
Problem nastaje kada vrijeme odgovora počne imati veću težinu od sadržaja rada. Primjerice, zaposlenik koji odmah odgovori na večernju poruku ostavlja dojam posebne angažiranosti. Onaj koji se javi sljedećeg jutra može se zapitati hoće li mu se to zamjeriti, premda je svoje obveze uredno odradio.
U takvom okruženju službena poruka da se vrednuju rezultati postaje manje uvjerljiva ako pohvale redovito dobivaju oni koji su dostupni u svako doba. Zaposlenici tada sami pokušavaju odgonetnuti pravila. Smije li se poruka ostaviti nepročitanom, koliko je dugo prihvatljivo čekati i znači li šefovo „kad stigneš” zapravo „što prije”?
Ta neizvjesnost zaslužuje barem jednaku pozornost kao i rasprava o tome koja je generacija spremnija raditi.
Što smo naučili, a što prenosimo dalje?
Ako je netko godinama odgovarao na pozive vikendom i prilagođavao privatne planove poslu, lako je zamisliti da takvo ponašanje počne smatrati sastavnim dijelom profesionalnosti. Čak i kada iz vlastitog iskustva zna koliko ono može biti iscrpljujuće.
Može, međutim, biti povod da se preispita ono poznato „tako se oduvijek radilo”. Posebno kada nije jasno čemu određena navika služi i što zaposlenici od nje imaju.
Povremena potreba da se posao obavi izvan uobičajenog rasporeda nije neobična. Postoje hitne situacije, odgovornosti i poslovi koji zahtijevaju drukčiju organizaciju dostupnosti. Upravo zato očekivanja trebaju biti dogovorena.
Što je hitno? Kojim se kanalom tada javlja? Tko treba reagirati, a što može pričekati početak sljedećeg radnog dana? Jasni odgovori zaposlenicima omogućuju da organiziraju svoje vrijeme, a menadžerima da razlikuju stvarnu potrebu od navike slanja poruka čim im nešto padne na pamet.
Pritom vrijedi pogledati i što se u organizaciji pohvaljuje. Dobro obavljen zadatak, riješen problem i pouzdana suradnja zaslužuju da budu vidljivi i kada iza njih ne stoji nijedan mail poslan kasno navečer.
Jer zaposlenik koji u 21 sat ne odgovara na poruke možda je sve što je trebalo već obavio do 17 sati.