Najnoviji podaci Eurostata za 2025. godinu, objavljeni sredinom 2026., pokazuju velike razlike u primanjima radnika među europskim zemljama. Za samca bez djece koji zarađuje prosječnu plaću, godišnja neto zarada kreće se od 12.967 eura u Mađarskoj do 54.260 eura u Luksemburgu. Drugim riječima, radnik u Luksemburgu nakon oporezivanja godišnje odnese više od četiri puta veći iznos od radnika u Mađarskoj.
Hrvatska se nalazi u donjem dijelu ljestvice. Prema istim podacima, godišnja neto zarada samca bez djece koji prima prosječnu plaću iznosi 17.256 eura, piše N1.
Što zapravo pokazuje neto zarada?
Neto zarada označava iznos koji zaposleniku ostaje nakon što se od bruto plaće odbiju porez na dohodak i doprinosi za socijalno osiguranje. Kod kućanstava s djecom u izračun ulaze i obiteljske naknade.
Na razlike među državama utječe više elemenata kao štu su porezni sustav, doprinosi, obiteljske potpore i troškovi života. Zato zemlje s visokim bruto plaćama ne moraju uvijek jednako dobro izgledati kada se promatra ono što radniku zaista ostaje.
Luksemburg uvjerljivo prvi, Hrvatska ispod 20.000 eura
Prosječna godišnja neto zarada za samca bez djece u Europskoj uniji iznosi 26.929 eura.
Na vrhu europske ljestvice nalazi se Luksemburg, jedina zemlja u kojoj godišnja neto zarada prelazi 50.000 eura. Iza njega su Irska s 44.263 eura i Danska s 41.981 eura.
Iznad granice od 30.000 eura nalaze se i Nizozemska s 36.837 eura, Belgija s 34.642 eura, Švedska s 34.624 eura, Finska s 33.641 eura, Njemačka s 31.000 eura te Francuska s 30.832 eura.
Njemačka i Francuska tek su nešto iznad prosjeka EU-a, dok su Španjolska i Italija ispod njega. U Španjolskoj godišnja neto zarada iznosi 25.263 eura, a u Italiji 24.471 eura.
U deset zemalja EU-a godišnja neto zarada manja je od 20.000 eura. Na začelju su Mađarska s 12.967 eura, Rumunjska s 13.233 eura, Grčka s 15.050 eura, Slovačka s 15.686 eura i Poljska sa 16.163 eura. Slijede Latvija sa 16.793 eura, Hrvatska sa 17.256 eura, Litva s 18.650 eura, Češka s 19.569 eura i Portugal s 19.709 eura.
Između 20.000 eura i prosjeka EU-a smjestile su se Estonija s 20.045 eura, Slovenija s 22.503 eura, Cipar s 23.524 eura i Malta s 25.544 eura.
Kad se uključe troškovi života, razlika je manja
Međutim, kada se zarade prilagode kupovnoj moći, jaz među zemljama se smanjuje.
To znači da radnici u zemljama poput Rumunjske i Poljske zarađuju manje u eurima od zaposlenih u zapadnoj Europi, ali niži troškovi života djelomično ublažavaju tu razliku.
Prema standardu kupovne moći, prosjek EU-a iznosi 26.346 eura. Raspon se kreće od 17.509 eura u Grčkoj do 40.846 eura u Luksemburgu.
Među četiri najveća gospodarstva EU-a, Njemačka ima najveću neto zaradu izraženu prema kupovnoj moći, 28.536 eura. Slijede Španjolska s 27.794 eura i Francuska s 27.724 eura, dok je Italija s 25.095 eura ispod prosjeka EU-a.
U takvom izračunu neke zemlje vidljivo napreduju. Rumunjska se s drugog najnižeg mjesta penje prema sredini ljestvice, a Poljska prestiže Estoniju, Latviju i Litvu. Španjolska prestiže Francusku i smanjuje razmak u odnosu na Njemačku.
S druge strane, Grčka pada na posljednje mjesto u EU-u, ispod Mađarske. Danska također gubi pozicije te zaostaje za Irskom, Austrijom i Nizozemskom.
Hrvatska, zajedno s drugim istočnoeuropskim zemljama, bolje stoji kada se u obzir uzmu troškovi života. Niže nominalne plaće i dalje ostaju problem, ali niže cijene djelomično smanjuju razliku u odnosu na zapad Europe.
Obitelji s djecom mijenjaju poredak
Svi navedeni iznosi odnose se na samca bez djece. Kada se promatraju kućanstva s djecom, slika se u nekim zemljama mijenja zbog obiteljskih dodataka, poreznih olakšica i drugih oblika potpore.
U usporedbi samca bez djece i bračnog para s jednim zaposlenim i dvoje djece, Njemačka se ističe najizdašnijom potporom. Neto zarada u tom slučaju raste za 53%, s 31.000 eura na 47.424 eura.
Znatnu razliku pokazuju i Poljska s 39%, Belgija s 37% i Austrija s 33%. Među većim gospodarstvima, Španjolska bilježi najmanju razliku, 13%, dok Francuska iznosi 26%, a Italija 25%.
Na dnu ljestvice su Cipar sa 6%, Finska sa 7% i Švedska s 8%. To, međutim, ne znači da obitelji ondje nemaju potporu, nego da se ona može ostvarivati kroz druge modele i javne usluge.
Izvor: N1